2004. godina



PROMOCIJA: Historijski mitovi na Balkanu i Prilozi sveska 32


Čast nam je pozvati Vas da prisustvujete predstavljanju najnovih izdanja

HISTORIJSKI MITOVI NA BALKANU - ZBORNIK RADOVA

O knjizi će govoriti: prof. dr. Tomislav Išek

PRILOZI INSTITUTA ZA ISTORIJU br. 32

O časopisu će govoriti: mr. Vera Katz

Voditelj: mr. Seka Brkljača

Predstavljanje će se obaviti u utorak, 17. 02. 2003. u 12:00 sati, u Bošnjačkom institutu, Fondaciji Adila Zulfikarpašića, Mula Mustafe Bašeskije 21.



Tomislav Išek

SRPSKOHRVATSKA «REKONKVISTA» I BOŠNJAČKA MARGINALIZACIJA BOSNE


Ovim sintagmatičnim naslovom (nimalo slučajno izabranim) mogao bi se, po autoru redova što slijede, lapidarno sadržajno odrediti najveći dio knjige Historijski mitovi na Balkanu – Zbornika 12 radova (od 22) koji su podneseni na trodnevnoj međunarodnoj konferenciji što se u organizaciji Instituta za istoriju u Sarajevu i Odjeljenja za istočnoeuropske i orijentalne studije Univerziteta u Oslu održala u Sarajevo od 7. do 9. studenog/novembra 2002. godine.

Ova knjiga ne predstavlja zbornik svih saopćenja koja su prezentirana na konferenciji i tu posebnost treba pojasniti jer je uobičajena praksa da se u jednoj knjizi objave uvršteni prilozi u zvanični program znanstvenog skupa. Osobnog sam mišljenja da su se glavni i odgovorni urednik knjige (dr. Husnija Kamberović) i svi oni koji su učestvovali u pripremi njenog izdavanja rukovodili racionalnim i pragmatičnim rezonima. Osnovni kriterij selektiranja autora iz deset zemalja (Austrije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Cipra, Hrvatske, Njemačke, Norveške, SAD-a, Srbije i Crne Gore, Turske) bio je koliko onaj jezičkog karaktera (za južnoslavensko) bosansko, hrvatsko i srpsko, odnosno englesko govorno područje), toliko tematskog, odnosno njihov kvalitet. Naime, nakon ovog trebalo bi da uslijedi izdanje na engleskom jeziku. Zanimljivo je da će se neki radovi objaviti u obje knjige, neki ni u jednoj, a neki, koji tretitraju bugarsku, albansku ili tursku povijest, u Prilozima Instituta za istoriju Sarajevo.

Spisak objavljenih priloga paradigmatičan je za ovu knjigu iz aspekta: ko su autori, odakle dolaze, u kojim institucijama rade, šta ih tematski preokupira, pa bi ih i naveli:

  • Pål Kolstø: PROCJENA ULOGE HISTORIJSKIH MITOVA U MODERNIM DRUŠTVIMA
  • Srećko M. Džaja: BOSANSKA POVIJESNA STVARNOST I NJEZINI MITOLOŠKI ODRAZI
  • Husnija Kamberović: «TURCI» I «KMETOVI» - MIT O VLASNICIMA BOSANSKE ZEMLJE
  • Jon Kværne: DA LI JE BOSNI I HERCEGOVINI POTREBNO STVARANJE NOVIH POVJESNIH MITOVA
  • Ivo Goldstein: GRANICA NA DRINI – ZNAČENJE I RAZVOJ MITOLOGEMA
  • Damir Agičić: BOSNA JE ... NAŠA! MITOVI I STEREOTIPI O DRŽAVNOSTI, NACIONALANOM I VJERSKOM IDENTITETU TE PRIPADNOSTI BOSNE U NOVIJIM UDŽEBNICIMA POVIJESTI
  • Ivo Žanić: SIMBOLIČNI IDENTITET HRVATSKE U TROKUTU RASKRIŽJE – PREDZIĐE – MOST
  • Vjekoslav Perica: ULOGA CRKAVA U KONSTRUKCIJI DRŽAVOTVORNIM MITOVA HRVATSKE I SRBIJE
  • Bojan Aleksov: POTURICA GORI OD TURČINA: SRPSKI ISTORIČARI O VERSKIM PREOBRAĆENJIMA
  • Ana Antić: EVOLUCIJA I ULOGA TRI KOMPLEKSA ISTORIJSKIH MITOVA U SRPSKOM AKADEMSKOM I JAVNOM MNJENJU U POSLJEDNJIH DESET GODINA
  • Ulf Brunnbauer: DREVNA NACILALNOST I VJEKOVNA BORBA ZA DRŽAVNOST: HISTORIOGRAFSKI MITOVI U REPUBLICI MAKEDONIJI (BJRM)

U vezi sa pojmovima Bosna (od X stoljeća), Bosna i Hercegovina (od 1878.g.), Balkan (njemački geograf Cojne uvodi ga 1808.g.),jugoistočna Europa (početkom XX st.) vođene su i već decenijama traju manje-više intenzivne rasprave o nizu pitanja koja se za njih vežu ili iz tih tumačenja proizlaze (sa različitim polazištima, ishodištima, ciljevima) – one o: državama, granicama, vjerama, etnicitetima, nacijama, kulturama... Bilo o čemu ili o bilo kojoj strani da je riječ naglašavao se u tim raspravama primat, prvenstvo svega i svačega – brojnih, kompleksnih sadržaja života, njihovog trajanja u kontinuitetima ili diskontinuitetima.

Veoma je duga lista onih koji su se, što znanstveno, što neznanstveno, tj. publicistički, politički, politikantski, ideologizirano, što profesionalno, što amaterski, bavili, u svakom slučaju, složenom i nimalo jednostavnom povijesnom problematikom rečenih prostora. Iole detaljnije, da se ne kaže cjelovito i potpuno, praćenje brojnih uradaka nedvosmisleno bi navelo na zaključak da je u posljednjih cca 150 godina broj onih koj se nisu pridržavali Tacitovih uputa (iz I stoljeća), o nužnosti istraživanja i opisa historijskih činjenica (sine ira et studio), Rankeovih naputaka (iz XIX stoljeća) ili, pak, zasada moderne škole «analista» (posljednjih 40-ak godina) o nužnosti poštovanja procesualnosti istraživanja bilo koje pojave «dugog trajanja» - popriličan. Nasuprot ovoj konstataciji stoji saznanje i uvjerenje da od povijesne znanosti (zbog njenih metoda) i od historiografije u suštini se ne mogu očekivati rezultati kao od egzaktnih nauka, ali bi trebalo svakako da budu rezultat znanstvene kritičnosti i ljudsko-profesionalne objektivnosti. Ipak, realno prosuđujući i procjenjujući takva historiografska djela su, pleonastički rečeno, u velikoj manjini. Naprosto, djeluju izgubljeno među onim koja bi mogla, na prvi pogled, jer su utemeljena na izvorima, da nose epitet znanstvenosti. Ali, pisana sa tezom, budući u službi ideologije, (politike, naročito), vjere, nacije, jer događaje i ličnosti prikazuju nekritički, pristrasno, čak izmišljeno, pripadaju mitiziranoj historiografiji. Njeni rezultati, iako, nailaze na euforičnu prijemčivost ne mogu da izdrže sud kritike i vremena. Fin de sieclovski sindrom se uobičajeno vezuje za kraj XIX st., ali bi ga u historiografskom žargonu mogli upotrijebiti i za XV i XVI i XVII i XVIII, a naročito za ova dva posljednja. Upravo su i Balkan, a zbog niza specifičnosti, i Bosna posebno, krajem XIX i XX stoljeća doživjeli, po opsegu i sadržaju, takve promjene, bolje reći lomove da ih nije bilo, objektivno govoreći nimalo lako i jednostavno rekonstruirati, analizirati, objasniti ni iz aspekata tzv. građanske, ni marksističke, ni nacionalne historiografije (o nacionalističkoj da se i ne pomišlja!)

Dvadeseto je stoljeće po društvenim perturbacijama prevazišlo sva ostala, a njegova ga posljednja decenija posebno obilježila. Signifikantna je 67. strana ove knjige na kojoj je dr. Kamberović sjajno detektirao stanje u kome su se našli historičari i historiografija u ova dva pomenuta desetljeća. On izrijekom ocjenjuje da su «postali stvaraoci mitova o jasno definiranim projektima». Političari su ih bogato nagrađivali, «pomažući distribuciju njihovih djela». Da li slučajno, da li namjerno ovoj konstataciji korespodentan je podatak samog autora Historije Bošnjaka (koga navodi Jan Kverne) «da je do 2001. prodato 20 000 primjeraka što je vrlo visok broj za bosansko izdavaštvo» (s.87).

Znanstveni pristup koji je u svom prilogu «Turci» i «kmetovi» - mit o vlasnicima bosanske zemlje (s. 67.-84.) predveo dr. Husnija Kamberović paradigmatičan je koliko za njega, toliko i za pristup ostalih autora u ovom Zborniku. Njega karakteriziraju znanstveno provjerena argumentacija, objektivnost, analitičnost, dobronamjernost, korektnost, i iznad svega, kritičnost, težnja za istinom o bilo kom pitanju da je riječ, bilo o kom autoru se govori. Kamberovićev prilog sjajan je primjer znanstvenog «obračuna» sa «našima» i «njihovima», rekao bih egzemplaran – kako se u pomami mitomanskih orijentacija i inklinacija (pa i frustracija) može i treba istrajavati na zasadama znanosti. «Nevjerne Tome» lako će se uvjeriti u utemeljenost razorne kritike od analiziranih stavova M.Ekmečića, Kemala Hrelje, A. Purivatre, Bakira Tanovića, neobavještenosti recenzenta I.Banca do zabluda, zavedenosti prognanika iz istočne Bosne. Za sve one kojih se tiče historijska problematika ovih prostora, pogotovo koji tretiraju fenomen Bosne (a na njih se, posebno, odnosi naslov ovog teksta) veoma je ilustrativan i, gotovo, opominjući vapaj dr. Kamberovića: «zar je u znanosti potreban dijalog nacija, ne znanstvenika» (s. 67). Potpisnika ovih redova ove riječi se doimaju kao vox clamantis in desertis!

Možda ponajbolji suvremeni poznavatelj prošlosti Bosne (i Hercegovine) - podsjećam na samo dvije knjige: Konfesionalnost i nacionalnost BiH Predemancipacijsko razdoblje 1463. – 1804., odnosno BiH u austrougarskom razdoblju (1878.-1918.) – u svom saopćenju Bosanska povijesna stvarnost i njezini mitološki odrazi (str. 39.-66.), takoreći secira mitomanijske natruhe srpskih, hrvatskih i bošnjačkih spisatelja raznih orijentacija. Izvanredno informiran i upućen u sveukupnu historiografsku produkciju, povjesničar – istraživač po pozvanju, živeći godinama van ovih prostora (u Minhenu – što mu je, svakako, prije prednost nego nedostatak) dr. Džaja je u startu u prednosti jer niti brani, niti afirmira «svoje», «naše», niti napada «tuđe», «one druge», «njihove». Baveći se mitovima in medias res, ne zazirući, a ni štedeći nikoga neumitno znanstveno-istraživački otkriva suštinu realne i objektivne povijesti, odnosno razotkriva nebuloznosti one nepostojeće fiktivne, mitologizirane. Iskazuje tako znanstveno utemeljene ocjene o: Crkvi bosanskoj – bogumilskom mitu, «Dobrim Bošnjanima» (s.50), kontinuitetima i diskontinuitetima bosanskog srednjovjekovlja, osmanskog razdoblja, mitu o idealnoj toleranciji prema muslimanskom pučanstvu (s. 51), mitu o tisućgodišnjoj bosanskoj državnosti (s.52), Bošnjacima kao kao temeljnom narodu (s. 53). Dr. Džaji ne promiču rekonkviste bilo kojeg nacionalnog predznaka. Sa istim nabojem neumitnog analitičara on tretira i katoličko-hrvatske ideje «osvajanja» Bosne (od A. Starčevića do F. Tuđmana) ili pak pravoslavno-srpske po kojima je Bosna «samo» srpska zemlja, Bošnjaci «Srbi islamske vjeroispovijesti».

Primijetio bih da poslovično dobro informirani dr. Džaja nije u pravu kada tvrdi da je «koncem XX st. praktično prestao govor o Bosanskim Muslimanima kao Hrvatima islamske vjeroispovjesti (s.54)». Još u toku agresije na BiH prvi veleposlanik Republike Hrvatske u Bosni i Hercegovini dr. Zdravko Sančević gorljivo je (u ime dr F.Tuđmana) na čelu Društva hrvatsko-bošnjačkog prijateljstva zagovarao tu tezu. Podatak da je dr Džaja uvaženog akademika Muhameda Filipovića na dva različita mjesta u knjizi (s.51 i 64) preimenovao u Mehmeda navodi me na opasku da se ne radi o lapsusu nego i propustu.

Rezultanta Džajinih analiza svodi se na jedan jedini zaključak koji u sebi sadržava i put prevazilaženja mitomanski koncipiranih ideja kojima je cilj «bio i ostao stvoriti predodžbu o Bosni kao u etničkom pogledu kompaktnoj zemlji»(s.60). Njeno je ishodište apsurdnost teze/modela o srpskohrvatskoj rekonkvisti i bošnjačkoj marginalizaciji dviju – kako to voli da definira Jan Kvaerne – SKUPINA – pravoslavaca, katolika – i iz njih proizašlih nacija. I jedna i druga metoda su neodržive iz jednostavnog razloga što «rješenje problema suživota u BiH (koji je, dodao bih alfa i omega koliko dugog povijesnog iskustva, toliko i budućnosti) vide u stvaranju «takve kulturne i političke infrastrukture, u kojoj bi imala dominantan položaj samo jedna, i to mitizirana, nacionalna tradicija, a druge dvije nacionalne tradicije bile (bi) postupno potisnute» (60).

Saopćenje norveškog povjesničara Jana Kvernea pod naslovom Da li je BiH potrebno stvaranje novih historijskih mitova možda je bilo, a možda i nije inspirirano izjavom dr. Mustafe Imamovića: «Ako je moja knjiga zaista stvorila mit o Bošnjacima onda držim da mi je to veliki kompliment» (s.85). Ali, zasigurno su dvije knjige: Historija Bošnjaka i Korijeni Bosne i bosanstva dr. Envera Imamovića bile za njega toliko poticajne da je u njihovoj analizi pokušao da nađe odgovor na postavljeno pitanje. Kverne veoma precizno i jasno otkriva strukturalne sličnosti u knjigama oba autora, ali i dijametralne razlike u njihovom identificiranju predaka Bošnjaka. Autor je insistiranja dvojice profesora – istraživača o skupinama kao homogenim i nepromjenjivim definirao tipično romantičarskim, nacionalističkim (s.104). No, to im toliko (kao njihov izbor), i ne zamjera koliko se čudi što je s obzirom na njihove dijametralne, u stvari kontradiktorne poglede među njima dvoma izostala bilo kakva debata, pogotovo što su vrlo snažno reagirali na one koji ne dijele njihovo gledište o bos.-herc. prošlosti. Kvarneu je njegovu dilemu otklonio sam autor Historije Bošnjaka stavom da su «racionalni argumenti i istina izgubili značaj» i opredjeljenjem da «Bosna i Hercegovina i Bošnjaci (suočeni sa mitovima susjednih država) trebaju svoje vlastite mitove»(s.105). Na citiranoj strani knjige (105) mladi, ali zreli povjesničar iz skandinavskih daljina neuvijeno poručuje da «gledište da niko ne sluša argumente sadrži u sebi stanovito nepovjerenje možda čak aroganciju prema javnosti». Norveški povjesničar zaključuje «Gledište da se mitu možemo suprostaviti samo kontra-mitom također sadrži duboki pesimizam u pogledu mogućnosti promjene». Ali, nervom istraživača i «bez dlake na jeziku», cijeneći faktor temporalnosti utješno dodaje: «Za promjene treba vremena».

Opće je poznata složenost problematike nastave nacionalnih predmeta, historije-istorije, posebno nastavnih programa, pisaca udžbenika, recenzenata, a ponajviše udžbenika samih. Oni slove kao «katalozi» u kojima je «deponirano» ne samo znanje, nego uvjerenje i ubjeđenje da sadrže jedino ispravnu interpretaciju povijesti. Pretpostavlja se da su u njima sadržane povijesne istine pa je logična važnost svega spomenutog u procesu nastave povijesti u osnovnim i srednjim školama.

Mladi i agilni, «hladne glave» trezveni povjesničar prof.dr. Damir Agičić u svom radu Bosna je... naša! Mitovi i stereotipi o državnosti, nacionalnom i vjerskom identitetu te pripadnosti Bosne u novijim udžbenicima povijesti «spušta» problem mitizacije povijesti na najosjetljiviji teren – školu, među mlade. Agičićev prilog se tiče svih: ne samo autora udžbenika, nego i istraživača i sastavljača nastavnih programa, recenzenata, superrecenzenata, ministara obrazovanja koji odobravaju loše udžbenike ili odbijaju da potvrde dobar udžbenik prema svom osobnom nahođenju. Posebno je ta cjelokupna problematika bila delikatna u BiH u kojoj su do ove godine bili u uporabi udžbenici iz drugih država (Srbije i Hrvatske) uz to još sami po sebi katastrofalni, a ni ovi federalni nisu bili bez mana.

Pozabavivši se analizom kapitalnih tema iz povijesti Bosne kao što su: etnički sastav stanovništva, srednji vijek, pad pod osmansku vlast, proces islamizacije, vjerske zajednice koje su obrađene u pet udžbenika iz Hrvatske, tri iz Srbije, dva iz Federacije BiH, za VI i VII razred osnovne škole, dr. Agičić je argumentirano pokazao sve pogubnosti činjenice da je Bosna došla ne samo do podjele teritorija, nego i historija/istorija i historijske svijesti. Konsternirajući su neki od primjera udžbeničke prakse. Jedan autor iz Hrvatske napisao je jedan udžbenik dva puta. Iz prvog je izbacio «dobre elemente», a ono što je unio u drugi «nije utemeljeno na povijesnim spoznajama i izravno služi za dokazivanje hrvatskog karaktera ... Bosne i Hercegovine općenito» (s.143). I takav je udžbenik bio u programima povijesti u Bosni i Hercegovini!!! Koliko su udžbenici povijesti, ovakvi pogotovo, pogodno sredstvo za ideologiziranje i prenošenje sterotipnih predodžbi može se samo i pretpostaviti.

U zaključku. Ni ovdje apostrofirani radovi, ni zbornik radova Historijski mitovi na Balkanu u cjelini zasigurno neće demitologizirati povijesne predrasude ali će nedvojbeno utvrditi i potvrditi modele stvaranja historijskih mitova i neupitno «ukazati na eklatantne primjere zloupotrebe povijesti, odnosno zloupotrebu izgrađenih historijskih mitova u političke svrhe» (s.8). Ovo je samo jedan od pristupa elaboriranju odabranih modela koji nije imao za cilj da zaokruži problem mitologiziranja ni bosanskohercegovačke povijesti, a kamoli Balkana. No, ukupno 12 objavljenih priopćenja u ovoj knjizi i ostali koji će se objaviti, ako će potaknuti dijaloge i debate, bar djelomično otrijezniti istraživače od mitomanskog zanosa, potaknuti čitatelje i ostale da ne primaju iz historiografije sve «zdravo za gotovo» organizatori prve međunarodne konferencije o upotrebi historijskih mitova priređivači i izdavači ove knjige mogu biti zadovoljni urađenim.



Vera Katz

Prilozi 32 (2003) 1-432. Institut za istoriju Sarajevo


Pred nama je novi 32. broj časopisa Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, za 2003. godinu. Promjenom boje na koricama uredništvo najavljuje i neke novine, ne odstupajući od osnovne koncepcije koju ovaj časopis slijedi već punih 38 godina. Mada je još uvijek jedini historijski časopis visokog renomea u Bosni i Hercegovini, već je vrijeme za njegovim osuvremenjavanjem. Ovaj novi broj je na tom putu, otvaranjem dvije nove rubrike, zatim uvođenjem UDK oznake kao univerzalne klasifikacijske obrade znanstvenih priloga, dok se za sljedeći broj očekuje i ujednačavanje načina citiranja u svim pojedinačnim tekstovima za što su date upute na kraju ovog broja. Djelujući postupno, nastojanja su usmjerena ka tomu da se Prilozi dovedu na razinu međunarodno referentnog časopisa. Preduvjet za to je formiranje međunarodnog sastava redakcije, a to je, jedanaest sljedećih članova: akademik Dževad Juzbašić (Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine), Robert J. Donnia ( Center for Russian & East European Studies, University of Michigan, Ann Arbor, USA), Mirko Valentić (Hrvatski institut za povijest, Zagreb), Vera Kržišnik-Bukić ( Inštitut za narodnostna vprašanja, Ljubljana), Ibrahim Karabegović, Enes Pelidija i Dubravko Lovrenović (Filozofski fakultet, Sarajevo), Tomislav Išek i Vera Katz (Institut za istoriju, Sarajevo), koji su pod efikasnom i profesionalnom koordinacijom glavnog i odgovornog urednika Husnije Kamberovića, direktora Instituta za istoriju u Sarajevu, odabrali od ponuđenih tekstova, ove, autora iz Sjedinjenih Država, Njemačke, Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, prezentirane u najnovijem broju Priloga koji su publicirani, osim iz vlastitih sredstava, i uz financijsku potporu Ministarstva vanjskih poslova Norveške, zatim Fonda St. Lawrence University, Canton, New York i Fondacije za izdavaštvo / nakladništvo, Sarajevo. Za tehnički dio posla su se potrudili: Senada Kreso i Daniela Valenta za prijevode, Halima Sofradžija za lektoriranje, Tarik Jesenković za DTP, a DES-Sarajevo za tisak.

Ovaj broj časopisa sadrži šest rubrika: za prvu, koja ima 132 stranice, Redakcija se odlučila objaviti saopćenja sa međunarodnog znanstvenog kolokvija posvećenog 800-obljetnici Bilinopoljske abjuracije iz 1203. godine, održanog 30. 4. 2003. u Sarajevu u organizaciji Instituta za istoriju i Hrvatskog instituta za povijest iz Zagreba. Objavljivanjem svih šest podnesenih saopćenja učinjeni su pristupačnim znanstvenoj javnosti tekstovi koji ovaj značajan povijesni događaj tretiraju iz različitih kutova i na različite načine. U kontekstu heterodoksnih pokreta na kršćanskom Zapadu na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće abjuraciju bosanskohumskih krstjana prezentira akademik Franjo Šanjek, a pogled na ovaj dokument iz srednjovjekovne bosanske povijesti u suvremenom europskom kontekstu analizira Mladen Ančić. Prve zapise o pojavi hereze u Bosni prezentirala je Elma Hašimbegović, a diplomatičko-paleografsku analizu ove isprave napravio je Milko Brković. Nakon interpretacije Kniewaldova kritičkog izdanja Bilinopoljske izjave koju je detaljno izložio Pejo Ćošković, na kraju slijedi rasprava Saliha Jalimana o važnosti isprave kao historijskog izvora za Crkvu bosansku. Na kolokviju je vođena izuzetno zanimljiva diskusija koja, nažalost, nije dostavljena Redakciji za objavljivanje, ali će vjerojatno biti poticaj za daljnja znanstvena istraživanja u traženju odgovora na pitanje: “ Tko su zapravo bosansko-humski krstjani? Manihejci, arijanci, katari ili patareni, kako ih najčešće nazivaju latinski kontroverzisti i hrvatski izvori katoličke provenijencije, ili bogumili, koji ne štuju ikone i ne klanjaju se križu, na što aludiraju istočno-pravoslavni nomokanoni i sinodici? Povjesničari na spomenuto pitanje još uvijek ne nalaze zadovoljavajući odgovor.” (s.15). Objavljivanje tekstova sa kolokvija svakako će dodatno potaknuti mediaveliste ka novim istraživanjima..

U drugoj rubrici znanstvenih rasprava objavljene su četiri, na ukupno 112 stranica. Prvu je napisala Diana Reynols, sa Point Loma Nazarene University, San Diego, USA. Redakcija nam je učinila prijevodom dostupnim ovaj interesantan rad ranije objavljen uHabsburg postcolonial: Machtstrukturen und kollektives Gedä chtnis. ( Edited by Johannes Feichtinger, Ursula Prutsch, and Mortiz Csá ky. Innsbruck: Studien Verlag, 2003.), koji već svojim naslovom Kavaljeri, kostimi, umjetnost: Kako je Beč doživljavao Bosnu, 1878.-1900., privlači pozornost. Autorica započinje priču o premijeri baleta pod naslovom Eine Hochzeit in Bosnien (Bosanska svadba),specijalno postavljenog na scenu Bečke carske opere za carsku obitelj i njene zvanice, 21. 1. 1893. godine. Vrlo jasnim, preglednim i sistematičnim načinom elaboracije Diana Reynols upoznaje nas da je “ Predstava koju su o Bosni imali u Beču je zapravo bila politička i umjetnička slika koju je Habsburška Monarhija željela prikazati srednjoj Europi: šarolika mješavina naroda, jednostavna, gotovo djetinjasta, koja umije živjeti u miru dok njome upravlja jedna tolerantna i pravična kulturna država, i čija umjetnička tradicija doživljava novi procvat zahvaljujući podršci znanstvenog aparata sastavljenog od muzeja i stručnih škola. Ova idealna slika je postala argumentom austrijskog identiteta u Europi: i dalje je to bila velesila ( usprkos događajima iz 1866. i 1871. godine), ali mekša u sprovođenju svoje moći, koju je maskirala u kulturnu politiku.” (s. 146.). “Nakon 1889. godine, izložbe bosanske zanatske i kućne radinosti su predstavile umjetničku čar i bogatstvo orijentalnih oblika iz zauzetih predjela. Sakupljačka djelatnost Muzeja u Beču, širenje bosanskog stila na izložbama i zabavnim priredbama poput baleta, te razmjena formi devedesetih godina 19. stoljeća, su doveli ne samo do prevazilaženja historicizma u zanatskoj i kućnoj radinosti u Beču, već i do bogatog, prije svega pučkog bogatstva oblika kod umjetničkog pravca bečke secesije nakon 1898. godine.” (s.147.) O istom povijesnom periodu piše i Robert J. Donia u članku pod naslovom Fin-de sié cle Sarajevo: Habsburška transformacija osmanskog grada ( izvorno objavljenog u Austrian History Yearbook, Center for Austrian Studies University of Minnesota, volume XXXIII, 2002, p.43-75), te prezentira rezultate svojih istraživanja o Sarajevu krajem 19. i u 20. stoljeću. Autor zaključuje da “ Glavni poticaji za dinamični razvoj grada krajem XIX stoljeća su dolazili iz Beča, ali su utjecaji carske prijestolnice često mutirali u specifične sarajevske varijante. (...) Pred kraj XIX stoljeća Sarajevo je iskazalo jedinstvenu raznolikost koja je potvrdila sposobnost grada da pomiješa zapadne utjecaje sa istočnom tradicijom i lokalnom kulturom.” (s.177). Mada za nešto kasnije vrijeme, i Muhidin Pelesić se, također bavi istraživanjima propagande i kulturne politike, ali ne Habsburške Monarhije, već Nezavisne Države Hrvatske, a zemlja je ista: Bosna i Hercegovina. Vrlo jezgrovito i jasno, autor je na osnovi relevantnog gradiva novinarske provenijencije pokazao da “Kultura u NDH predstavljala je, sa stanovišta nosilaca ustaškog režima, svojevrsno bojno polje na kojem su se nastavljale bitke koje su se vodile na političkom planu. Ustaški dužnosnici polazili su od stava da između kulture i politike ne postoje bitne razlike. Propagandne kampanje, vezane za nametanje ustaške verzije kulturnog modela, bile su, između ostalog, rezultati takvog shvatanja. Borba je vođena idejama, ne sa pozicija dokaza prihvatljivih na osnovu naučnih metoda, nego sa pozicija vladajuće ideološke matrice. Radilo se o potčinjavanju i podvođenju nacionalne kulture u službu lokalne verzije fašističkog totalitarizma ali, i pored prisutnih utjecaja, bez nacističkog smisla za efektnu scenografiju.“ (246.) Izabrani ulomci iz autorskih zaključaka citirani su s namjerom da se zainteresira čitateljstvo za ove zanimljive rasprave. Od objavljene četiri rasprave najobimnija je Safeta Bandžovića Ratovi i demografska deosmanizacija Balkana (1912.-1941.)koja će postati nezaobilazna za sve one koji se bave ovom problematikom, jer je u njoj prezentirano obilje faktografskih podataka i brojna literatura o ovom pitanju.

Historijska građa predstavlja novu rubriku u Prilozima. U ovom broju se u dva rada objavljuju u prijevodu sa turskog na bosanski jezik dva berata i jedna medžmua. Ramiza Smajić je, među ne tako brojnim ali svakako zanimljivim fondom arhivske građe osmanske provenijencije koji se nalazi u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine, odabrala dva berata za koje je smatrala da će njihovo dešifriranje i prijevodi poslužiti za buduća historijska i topografska istraživanja, a naročito onim istraživačima koji ne znaju turski jezik, s naglaskom da oba spadaju u historijske izvore prvog reda, važne historiografske vrijednosti, ali su i izrazitog umjetničkog kvaliteta. Osim integralnih prijevoda ova dva dokumenta, autorica nas je vrlo znalački, u uvodnom dijelu, upoznala sa ovom vrstom arhivske građe. Drugi dokument su nam učinili svojim prijevodom pristupačnim Salih Trako i Lamija Hadžiosmanović, a to je jedna rukopisna medžmua iz kuće Slipičevića iz Mostara pohranjena u bogatoj rukopisnoj zbirci Bošnjačkog instituta ( Fondacija Adil-bega Zulfikarpašića u Sarajevu ). Autori su u uvodu informirali manje upućene čitatelje da je medžmua rukopisna bilježnica u kojoj su prepisivani, često i od više prepisivača, razni sadržaji, zavisno od toga šta je neko smatrao vrijednim da u nju unese. U svom prijevodu autori su sažimali dulje tekstove, i one koji nisu usko vezani za povijest Bosne, dok su kraće tekstove donosili in ekstenzo. Otvarajući ovu novu rubriku Redakcija će nastojati objavljivati interesantnu arhivsku građu uz kritičku znanstvenu obradu.

Sljedeća rubrika je također nova, uvedena pod naslovom Izlaganja sa naučnih skupova, a u njoj će se ubuduće objavljivati prilozi koji budu podneseni na različitim skupovima, predavanjima i tribinama, a neće biti objavljeni u posebnim zbornicima. U ovoj rubrici su dva rada. Prvi je predavanje Vere Kržišnik-Bukić održano na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, 14. 5. 2003. godine, pod naslovom Historijske i historiografske kontroverze i dileme nacionalnog nominiranja u Bosni i Hercegovini. Suvremeni koncept bosanske nacije autorica je objavila u svojim knjigama na slovenačkom i na bosanskom jeziku, a za ovu prigodu dozvolite mi da citiram jednu ilustraciju iz njenog teksta kojom nam želi približiti svoja gledišta: “Vlak / voz ( Bosna, bosanskohercegovačko društvo ) obavljat će svoju funkciju, vožnju ( opstanak, razvoj, napredak ) ako budu obadvije šine kolosijeka u ispravnom stanju, spremne da ga nose. Jednu šinu čine samostalnom bosanskom državom omogućena građanska osviješćena pripadnost toj državi, oličena u bosanskoj naciji, drugu šinu čini narodnosna ravnopravnost triju konstitutivnih bosanskohercegovačkih etnonacija ( uz savremeno načelo poštivanja etnički “Ostalih”)”. (s.311) Drugo izlaganje je Mustafe Imamovića na temu Bošnjački etnos: Identitet i ime, koje je bilo pripremljeno za okrugli stol pod naslovom Muslimani - Bošnjaci kako vam je ime, održano u Podgorici, 22. 3. 2003. kojem autor nije prisustvovao, pa je objavljeno u našem časopisu. Tema je izuzetno aktualna, uvijek nanovo izaziva različita mišljenja i tumačenja i stoga je izuzetno važno da je uvrštena u ovu rubriku u želji da potakne širu znanstvenu raspravu. Ova nova rubrika možda će otvoriti i mnoga druga pitanja iz nacionalne problematike u Bosni i Hercegovini u 19., a osobito u 20. stoljeću kada ona postaje središnjim političkim pitanjem u zemlji, ali i u svom okruženju.

U posljednjoj, stalnoj rubrici u ovom broju, su brojni prikazi, ima ih 22, u kojima je objavljeno dio zanimljive produkcije u intervalu od 2000. do 2003. godine. Informativna strana ove rubrike veoma je značajna, i ubuduće ju je potrebno njegovati, pa bi bilo dobro svesti prikaze na manji broj stranica, ako nude samo informaciju o knjizi. Dopustite mi da spomenem imena mladih istraživača koji su se pojavili u ovom broju, a to su: Armina Galijaš, Hana Younis, Edin Veladžić i Amir Kliko, koje je Redakcija željela ohrabriti i zaželjeti im uspjeh u njihovom budućem znanstvenom radu.

Na kraju, Redakcija, zaposleni u Institutu i čitateljstvo časopisa oprostilo se od svog dugogodišnjeg člana Redakcije, tehničkog urednika i kolege dr. Ibrahima Kemure koji je 16. 3. 2003. godine preselio na ahiret. Njegovi radovi i knjige predstavljaju veliki doprinos bosanskohercegovačkoj historiografiji jer ih odlikuju stručnost, znanstvenost i utemeljenost, a njegove vrline kao čovjeka i prijatelja ostavile su ogromnu prazninu među kolegama.

Šta reći na kraju ovog kratkog upoznavanja sa novim brojem Priloga? Mora se priznati da je preobiman, ali je sigurno da svakom čitatelju od struke ili onom od znatiželje ili hobija može pružiti nešto zanimljivo za pročitati i naučiti. Ovo je i prilika da časopisu poželimo uspješnost na putu ka osuvremenjavanju. U ime Redakcije želim zahvaliti svima koji su povjerili svoje tekstove za objavljivanje, a pozivam i dosadašnje i buduće autore, kako one iskusne u znanosti, tako i one koji tek počinju u ovoj vrsti posla, da se potrude napisati još zanimljivije i kvalitetnije radove za sljedeće brojeve. Kvalitet ovog broja, svakako je opravdao povjerenje fondacija koje su časopis financijski pomogli, te se zaposleni u Institutu za istoriju zahvaljaju, ali i nadaju da ta potpora neće ni ubuduće izostati.



Iljas Hadžibegović

Bosanskohercegovački gradovi na razmeđu 19. i 20. stoljeća


Promocija:

prof. dr. Robert J. Donia, prof. dr. Ibrahim Karabegović i mr. Seka Brkljača

Srijeda, 12.05.2004. godine Bošnjački institut, Fondaciji Adila Zulfikarpašića, Mula Mustafe Bašeskije 21, Sarajevo.


Robert J. Donia

Iljas Hadžibegović, Bosanskohercegovački gradovi na razmeđu 19. i 20. stoljeća, Institut za istoriju, Sarajevo, 2004.


Velika mi je čast, da sam danas ovdje sa vama i među istaknutim historičarima, i što imam priliku sa vama podijeliti nekoliko riječi o novoj knjizi profesora Iljasa Hadžibegovića.

Ovo je priča o mnogim gradovima -- ukupno njih 66 -- tokom ključnog perioda njihove tranzicije i razvoja tokom austrougarske uprave od 1878. do 1918. Šest gradova su predmet pojedinačnih poglavlja: Foča, Fojnica, Tuzla, Banjaluka, Modrića, i Bugojno. Pred kraj osmanske vladavine, među ovim gradovima su postojale znatne razlike, a tokom perioda koji obrađuje ova knjiga, razlike među njima su se dodatno povećale. Tuzlu Austrougarska je pretvorila u centar teške industrije koji je prosperirao od eksploatacije prirodnih resursa koji su služili za izvoz u Dvojnu Monarhiju. Fojnica je ekonomski stagnirala, ali je očuvala bogatu kulturnu i vjersku tradiciju. Banja Luka je rasla i modernizirala se, ali bez dinamičnog ekonomskog razvoja koji se odvijao u Tuzli. Modrića, u centru zemljoradnjom bogate Posavine, je rasla kao centar agrarne proizvodnje i trgovine. Foču je zaobišla željeznička pruga i grad je ekonomski stagnirao, ali je u isto vrijeme zbog strateškog položaja u blizini crnogorske granice postao sjedištem velikog vojnog garnizona. A Bugojno, što je možda najinteresantnije, se uzdiglo kasno tokom osmanskog perioda. Grad nije imao tipični osmanski profil i fizionomiju ranih bosanskih gradova, ali se u vrijeme austrougarske vladavine otvorio prema novim idejama i trendovima.

U razvoju ovih gradova je postojao jedan zajednički imenitelj: pristup željezničkoj pruzi. Oni gradovi kroz koje je prolazila pruga su imali brže, lakše, jeftinije i češće kontakte sa ostatkom svijeta. Gradovi koje je pruga zaobišla, ili koji su ostali daleko od željeznice, su nastavili život u relativnoj izolaciji i bez izuzetka su stagnirali u poređenju sa gradovima koji su imali željezničke veze.

Ova knjiga predstavlja vrijedan doprinos bogatoj historiografiji Bosne i Hercegovine u doba austrougarske vladavine. Ona je u skladu sa tradicijom koju ja nazivam "Sarajevska škola" historičara, koja se razvila u proteklih nekoliko decenija. Ova škola se usko drži arhivskih izvora, počiva čvrsto na empirijskim dokazima, bavi se uglavnom jednim kronološkim periodom, i neustrašivo slijedi dokaze bez obzira do kakvih zaključaka mogu dovesti. On je posve slobodna od bilo kakvih predrasuda veznih za naciju ili klasu.

No ova knjiga nudi i nešto više: Ona naglašava razlike između gradova u Bosni i Hercegovini, kao i njihovo zajedničko iskustvo pod upravom Austrougarske. Naročito u takvim vremenima u kojima je na udaru samo postojanje i opstanak Bosne i Hercegovine, prirodno je da se historičari fokusiraju na odlike jedinstva i solidarnosti. Ali suštinska odlika ove zemlje je, po mom mišljenju, upravo njena raznolikost i bogata historija. Ova nas knjiga potsjeća da različiti putevi razvoja i različita iskustva predstavljaju integralni dio prošlosti, baš kao i sadašnjosti. Ova knjiga neustrašivo nudi uvid u raznolikost urbanog života u Bosni i Hercegovini i time jača naše uvažavanje razlika kao i sličnosti.

Kao i za sve stanovnike ove zemlje, proteklih desetak godina predstavljaju jedan od najtežih perioda za historičare i historijsku nauku u Bosni i Hercegovini. Ja se duboko divim onima koji su u stanju koristiti svoje umijeće historičara i proizvesti kvalitetne radove koji unaprijeđuju naše znanje i obogaćuju naše razumijevanje kompleksne i šarolike prošlosti ove zemlje. Zahvalio bih se direktoru i saradnicima Instituta za istoriju što su odlučili štampati ovo vrijedno djelo, i iskreno želim zahvaliti profesoru Hadžibegoviću na njegovoj predanosti u radu na ovoj knjizi u ovako teškim vremenima i nepovoljnim okolnostima.



Seka Brkljača

Iljas Hadžibegović, Bosanskohercegovački gradovi na razmeđu 19. i 20. stoljeća, Institut za istoriju, Sarajevo, 2004.


Šta je grad u Bosni i Hercegovini, o čemu to govori i piše prof. Hadžibegović u ovoj knjizi? Nesaglasnost u definisanju gradova prouzrokovana je mogućnošću prilaženja problematici s raznih aspekata. Kod nas je, kao i u nizu drugih zemalja, dosad bio usvojen zakonski kriterijum i gradskim anglomeracijama su smatrane one osnovne administrativno teritorijalne jedinice koje su postojećim pravnim propisima proglašene za gradove. Taj princip je sasvim logično primijenjen u promišljanju ove knjige, jer taj parametar ima grad i u osmansko doba, a takvog ga je sasvim bezbolno naslijedila i preuzela austrougarska administracija. U ovoj knjizi govori se o 66 bosanskohercegovačkih naselja koja su 1910. godine imala status gradskih opština, a obuhvaćeni su svi gradovi od 1879. godine njih 46, kao i ona naselja koja će to postati do 1910. godine. Ova mjesta su bila glavna središta političkog, upravnog, privrednog, vjerskog i kulturnog života čitave pokrajine i kroz njihov su se razvoj prelamali, kako kaže autor, svi dremeži tradicije i drame modernizacijskih promjena. Rezultati istraživanja prof. Iljasa Hadžibegovića ukazuju da je za austrougarsku administraciju pojam gradskog naselja bio rastegljiva, labava kategorija koja najviše zavisi od realnih životnih potreba, upravnih, vojnih, političkih, ekonomskih i drugih, te otuda u bh gradovima postoje velike razlike u broju kuća i stanovnika, ekonomskoj i društvenoj strukturi, u funkcijama grada i u dostignutom stepenu urbanog razvoja.

Osnovno pitanje koje se autoru nametalo je kakva je ralacija bosanskohercegovačke urbane tradicije duboko ukorijenjene u osmansko nasljeđe i modernizacije kao stila i načina života i rada jednog evropskog autoriteta koji preuzima vlast u Bosni 1878. godine, sistematski odozgo formirajući nove obrazce. Na koji način, na osnovu čega prof. Iljas Hadžibegović rješava ove probleme i relacije? Ostajući dosljedan sebi i najavljujući već sa prvom knjigom o industrijskoj revoluciji u Bosni i Hercegovini, nazvanoj u to vrijeme možda popularnije po jednoj od posljedica te revolucije evolutivnih koraka «Postanak radničke klase u BiH i njen razvoj do 1914. godine», profesor je u metodološkom smislu jedan od začetnika strukturalne historiografije kod nas, a i ova knjiga dokazuje da je i dalje njen sljedbenik.

Promjene u ekonomsko socijalnoj strukturi gradskog stanovništva na razmeđu 19. i 20. stoljeća najbolji su indikator sučeljavanja tradicije i modernizacije na ovome tlu. Izučavanje društvene strukture gradova predpostavlja obuhvatanje «statističkih» i «dinamičkih» odnosa između društvenih grupa. Zbog toga proučavanje pojedinih fenomena u gradovima nužno treba da obuhvati izvjesne empirijske elemente posebnih strukturalnih odnosa radi njihovog svestranijeg osvjetljavanja. Modernizacija i moderne države predpostavljaju i uvođenje raznovrsne statistike, kako po vrsti tako i brojnosti koje omogućavaju utvrđivanje i mjerenje brojčanih fenomena različitih vrsta. Izvjesne slabosti koje sadrže popisi stanovništva iz 1879, 1885, 1894 kao i onog najbogatijeg i najraznovrsnijeg iz 1910, autor je nadoknadio podacima publikovanim u izvještajima o upravi Bosne i Hercegovine za godine od 1906-1916, te izvještajima Trgovačke i obrtničke komore i drugim, da bi u historijskom metodu transformisao broj u događaj u završnoj fazi historijske analize i u onoj mjeri u kojoj je to neophodno, jer ponekad cifre govore rječitije od svih drugih objašnjenja.

Prof. Hadžibegović ukazuje da su se promjene događale u svim gradovima bez obzira na to da li su ostali u zapećku novih saobraćajnih i privrednih tokova, ili su igrali prvorazrednu ulogu u modernizacijskim procesima. Ukupna ekonomsko socijalna struktura bosanskohercegovačkog društva sporo se mijenjala, što se neminovno odražavalo i na gradove. U njima se nalazi pravi mozaik socijalnih skupina u kojima su još uvijek neizdiferencirane seoska i gradska privreda, a unutar gradske zanatstvo i trgovina, pa će do Prvog svjetskog rata bez obzira na modernizaciju pod kojom predpostavljamo nove proizvodne odnose kapitalističkog tipa sa svim konzekvencama koje oni nose, u bosanskohercegovačkim gradovima biti naglašena agrarna komponenta. Iako austrougarska okupacija ne prekida tradicionalnu strukturu bosanskohercegovačkih gradova, u njima se pored starog stvarao sloj novog, većinom doseljeničkog građanstva heterogene socijalne, vjerske i etničke strukture. Zajedničko im je bilo da se svi oni naseljavaju i društveno uspinju uz državnu podršku, kao neophodni dio sistema vlasti, novih oblika proizvodnje i uopšte privredne, kulturno prosvjetne i duhovne aktivnosti. Živeći pored i sa tradicionalnim građanstvom ova trećina od ukupnog građanstva javlja se kao nosilac procesa modernizacije u bh gradovima. Jasno se vidi da su bosanskohercegovački gradovi na razmeđu 19 i 20 stoljeća u ekonomskoj i socijalnoj strukturi još uvijek u većini zadržali svoje tradicionalne odnose, ali ove promjene bitno su uticale na promjenu etničke i vjerske strukture u ovim gradovima. Tradicionalni vjerski i etnički mozaik umnogome je zavisio od migracija stanovništva, odnosno od useljavanja i iseljavanja koje nije jednako zahvatilo sve vjerske i etničke zajednice, ali grad je u pomenutom periodu definitivno učvrstio svoje političko, kulturno i ekonomsko vodstvo svakog pojedinačno bosanskohercegovačkog naroda i odigrao prvorazrednu ulogu u procesu njihove integracije u modernu naciju.

Austrougarska uprava ne prekida bosanskohercegovačku urbanu tradiciju i prvi put u povijesti bosanskohercegovačkog historijskog prostora promjene državnog okvira, društveno političkog i ekonomskog sistema ne znače novo rađanje gradova. To je početak kontinuiranog procesa u više etapa, dugog skoro 1,5 stoljeće koji traje i danas. Promjene se događaju u zatečenim i postojećim bosanskohercegovačkim urbanim jezgrima, što naravno ne znači i nestvaranje novih i lagano zamiranje ponekog starog, ali nema oštrog prekida. Promjene nakon 1878. nisu imale za posljedicu gradove kao arheološke ruine, kao one antičke i srednjovjkovne, nego početak procesa sučeljavanja i integracije staroga i novog u procesu izgradnje bosanskohercegovačkog urbanog bića kraja 19. čitavog 20 i sada 21 stoljeća. Od Konaka do Vijećnice je prostorno tako malo, ali između njih je čitava jedna epoha, rekao je profesor u jednoj šetnji.



Okrugli sto Sarajevo 1914. – devedeset godina poslije

Sarajevo, ANUBiH, 28. juna 2004, početak u 10:00 sati


Cilj: Na temelju novih saznanja progovoriti o vremenu koje je prethodilo izbijanju Prvoga svjetskog rata, i o situaciji u Sarajevu (ali i šire u Bosni i Hercegovini), koja je uslijedila nakon ubojstva i tokom prve ratne godine. Ovim skupom želimo podsjetiti na događaje koji su prije devedeset godina “uzdrmali svijet”, ali i progovoriti o prilikama koje su prethodile ubojstvu, uzrocima koji su doveli do toga, o uzrocima terorizma, o odnosu individualnog i kolektivnog terora, … te potaknuti sustavnija istraživanja povijesti Prvoga svjetskog rata na prostoru Bosne i Hercegovine.

Neke od tema o kojima će biti riječi su:

  • Različite percepcije događaja u Sarajevu 1914.
  • Prilike u BiH prije atentata
  • Prilike poslije atentata
  • Omladinski pokret
  • Uzroci terorizma
  • Nacionalni odnosi
  • Pitanje evakuacije stanovništva Sarajevo početkom rata
  • Ekonomski aspekt nagomilavanja trupa u BiH
  • Izvještaj sreskih načelnika o situaciji u Bosni i Hercegovini početkom rata
  • Atentat – rat – mobilizacija
  • Pisanje štampe o ubojstvu Franza Ferdinanda
  • Dogadaji 28. juna 1914 s retrospektivnog gledišta Gavrila Principa (uspomene iz Theresienstadtske ćelije)
  • General Karl Tersztyanszki i Stjepan Sarkotić. Korespondencija 1915 – 1918. (Belvederski krug)
  • Sudbina spomenika Franzu Ferdinandu
  • Privredne afere u Sarajevu tokom Prvog svjetskog rata

Sudjelovanje na okruglom stolu već su potvrdili:

  • Horst Haselsteiner, Beč
  • Marc Stefan Peters, Njemačka
  • Zijad Šehić, Sarajevo
  • Indira Kučuk-Sorguč, Sarajevo
  • Fedžad Forto, Sarajevo
  • Husnija Kamberović, Sarajevo
  • Dževad Juzbašić, Sarajevo
  • Iljas Hadžibegović, Sarajevo
  • Mustafa Imamović, Sarajevo
  • Sonja Mišković, Sarajevo

Poziv je otvoren za sve zainteresirane.

Finansijsku podrsku održavanu skupa obezbijedila je Vlada Kantona Sarajevo.

Direktor Instituta Dr. Husnija Kamberović



Historijski mitovi u zemljama nasljednicama Jugoslavije


Dubrovnik, 16-18 septembar 2004.

Inter University Center, Dubrovnik, ulica don Frana Bulića 4.


U okviru saradnje Instituta za istoriju u Sarajevu sa Univerzitetom u Oslu ove godine u Dubrovniku se organizira konferencije o temi Historijski mitovi u zemljama nasljednicama Jugoslavije. To je nastavak konferencije održane u Sarajevu 2002., koja je rezultirala objavljivanjem knjige Historijski mitovi na Balkanu, Sarajevo: Institut za istoriju, 2003.

Za razliku od te konferencije, na kojoj su sudjelovali samo naučnici, ovaj put studenti su radili eseje o historijskim mitovima. U manjim grupama oni će prezentirati i diskutirati svoje eseje.

Grupa 1

  • Admir Mulaosmanović
  • Ikbal Cogo
  • Ivana Škiljan
  • Ivo Tadić
  • Nikola Jovanović
  • Edin Šaković
  • Sunnie Rucker-Chang
  • Valeriy Zaytzev
  • Husnija Kamberović
  • Ger Duijzings
  • Ivica Prlender

Grupa 2

  • Zoran Bajin
  • Tea Sindbæk
  • Srđan Milošević
  • Neil Griffiths
  • Agnes Rajacic
  • Håvard Kongsrud
  • Andrea Pisac
  • Jelena Petrović
  • Bojan Bilić
  • Cecilie Endresen
  • Pål Kolstø
  • Ivo Goldstein
  • Dubravka Stojanović

Grupa 3

  • Dženita Sarač
  • Petar Bagarić
  • Ljubomir Mikuš
  • Ana Jovanović
  • Milan Balaban
  • Edina Srabović
  • Tijana Balac
  • Catherine Baker
  • Nenad Lajbenšperger
  • Tomislav Išek
  • Latinka Perović
  • Drago Roksandić

Na skupu će sudjelovati prvenstveno studenti sa univerziteta u Sarajevu, Banja Luci, Tuzli, Zagrebu i Beogradu. Bit će i studenata iz Osla

Osim toga, programom je predviđeno nekoliko predavanja o temi historijskij mitova. Među predavačima su Pål Kolstø, Ivo Goldstein, Drago Roksandic, Dubravka Stojanović. Latinka Perović, Tomislav Išek, Ivica Prlender, Husnija Kamberović.

Skup se održava u Inter University Center, Dubrovnik, ulica don Frana Bulića 4.

Četvrtak 16. septembar 2004.

09.30 – 11.00
Pål Kolstø Teoretski aspekti historijkih mitova

11.15 – 12.45
Latinka Perović Zaostalost kao identitet

Ručak

14.00 – 15.30
Tomislav Išek Velikodržavne ideje i tretman muslimana u BiH između dva svjetska rata.

15.45 – 17.15
WORKSHOP I

Petak 17. septembar 2004.

09.30 – 11.00
Dubravka Stojanović Mit o "zlatnom dobu srpske demokracije" 1903 – 1914

11.15 – 12.45
Ivo Goldstein Unaprijed propali brak povijesti i politike

Rucak

14.00 – 15.30
WORKSHOP II

15.45 – 17.15
Ivica Prlender Kako su Dubrovčani (zlo)upotrebljavali historiju?

Subota 18. septembar 2004.

09.30 – 11.00
Ger Duijzings

11.15 – 12.45
Drago Roksandić Mitovi o raspadu (SFR) Jugoslavije

Rucak

14.00 – 15.30
Husnija Kamberović Mitska predstava o Bosni i Hercegovini kao "Jugoslaviji u malom"

15.45 – 17.15
Opća razmatranja Pitanja Perspektive

POSLIJE KONFERENCIJE

Konferencija: Historical Myths in the Yugoslav Successor States

Suradnja Instituta za istoriju u Sarajevu i Odjeljenja za istočnoevropske i orijentalne studije Univerziteta u Oslu uspješno je realizirana konferencijom o historijskim mitovima u zemljama nasljednicama Jugoslavije, održanom od 16. do 18. septembra 2004. godine u Inter University Centre, Dubrovnik. U trodnevnom radu studenti su imali prigodu slušati predavanja eminentnih historičara: Pol Kolstoa, Latinke Perović, Drage Roksandića, Ivice Prlendera, Ive Goldsteina, Dubravke Stojanović, Ger Duijingsa, Tomislava Išeka i Husnije Kamberovića. Osobito interesantan dio konferencije odvijao se u tri radionice u kojima su studenti prezentirali svoje radove na različite teme i njihovu (zlo)upotrebu u historiji. Osim predavača sa studentima je u radionicama aktivno sudjelovala i Vera Katz. Studenti su došli iz različitih evropskih zemalja, i to: Velike Britanije, SAD, Norveške, Danske, Mađarske, Bugarske, Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine (univerziteti iz Banja Luke, Tuzle i Sarajeva). Brojnost studenata i studiozno pripremljeni radovi o različitim historijskim mitovima učinili su ovu konferenciju vrlo uspješnom.

Osim u radnom dijelu ovog izuzetno važnog susreta, učesnici su uživali i u kulturnom nasljeđu Dubrovnika. Za organizaciju susreta i udoban boravak u Dubrovniku pobrinuo se Jon Kvaerne.



Treći Dijalog historičara BiH, uz sudjelovanje historičara iz Hrvatske i Srbije i Crne Gore, održat će se u hotelu Zenit u Neumu od 10. do 12. septembra 2004. godine. Tema ovoga Dijaloga je Modernizacija društva u Bosni i Hercegovini.


Definiranje problema:

Na ovom skupu cilj nam je progovoriti o svim aspektima modernizacije društva u Bosni i Hercegovini. To znači da ćemo pod ovim pojmom podrazumijevati najšire shvaćene modernizacijske procese: industrijalizacija privrede, urbanizacija, demokratizacija politike, tranzicija stanovništva, promjene u kulturi i tako dalje. Temu samo teritorijalno ograničavamo na Bosnu i Hercegovinu, uz moguće usporedbe sa drugim državama, ali ne želimo se ograničiti na pojedina razdoblja bosanskohercegovačke povijesti. Namjera nam je da okupimo historičare koji će o problemima modernizacije govoriti kao o procesima dugoga trajanja, a ne ekscesnim događajima u pojedinim razdobljima naše povijesti. Zbog toga na skup pozivamo historičare koji se bave različitim razdoljima naše povijesti.

Način rada:

Kao i na prošlogodišnjem susretu u Mostaru, namjeravamo da se Dijalog odvija na dvije razine: prva razina će se sastojati u pojedinačnom prezentiranju vlastititih naučnih spoznaja o pojedinim segmentima modernizacijskih procesa, a druga razina će se sastojati u diskusiji o podnesenim saopćenjima.

Prijedlog sudionicima:

Svi pozvani sudionici treba da organizatoru Dijaloga uz potvrdu sudjelovanja na skupu naznače i temu o kojoj će govoriti. Najkasnije do 1. septembra 2004. treba dostaviti najduže 3 kartice glavnih teza sadržanih u saopćenju koje će podnijeti na skupu.

Rezultati:

Organizator nagovještava mogućnost štampanja saopćenja nakon završetka dijaloga.


DIJALOG HISTORIČARA

Osnovno obilježje trećega Dijaloga historičara održanog u Neumu 10-12. septembra 2004. jeste sudjelovanje velikog broja mladih historičara iz Bosne i Hercegovine, od kojih su mnogi na ovom skupu prvi puta na naučnim skupovima prezentirali rezultate svojih istraživanja. Tema Dijaloga je bilo izuzetno važna i poticajna, te je omogućila sudjelovanje svih prisutnih. Diskusije su bile posebno važne i korisne. U strukturiranju dijaloga bilo je govora i o razdoblju predmoderne, čime se omogućilo znatno šire promatranje procesa "dugoga trajanja" u povijesti Bosne i Hercegovine.

U radu trećeg Dijaloga sudjelovali su:

  • Latinka Perović, Beograd
  • Boro Bronza, Banja Luka
  • Husnija Kamberović, Sarajevo
  • Seka Brkljača, Sarajevo
  • Vera Katz, Sarajevo
  • Sonja Dujmović, Sarajevo
  • Aida Šabanović, Sarajevo
  • Hana Younis, Sarajevo
  • Melisa Forić, Sarajevo
  • Darko Kračić, Sarajevo
  • Iljas Hadžibegović, Sarajevo
  • Tomislav Išek, Sarajevo
  • Amir Kliko, Sarajevo
  • Edin Veladžić, Sarajevo
  • Svetlana Bajić, Sarajevo
  • Edin Radušić, Sarajevo
  • Aladin Husić, Sarajevo
  • Elma Hašimbegović, Sarajevo
  • Enes Pelidija, Sarajevo
  • Aranđel Smiljanić, Banja Luka
  • Zijad Šehić, Sarajevo
  • Snježana Vasilj, Mostar
  • Drago Roksandić, Zagreb
  • Igor Graovac, Zagreb
  • Charles Ingrao, West Lafayette, Indiana , USA
  • Hans Georg Fleck, Zagreb
  • Adnan Huskić, Sarajevo
  • Anesa Rustemović, Sarajevo

Uz sudjelovanje nekoliko eminentnih historičara iz zemlje i inozemstva (Latinka Perović, Iljas Hadžibegović, Drago Roksandić), ovi dijalozi postepeno prerastaju u skupove na kojima se javno afirmiraju historičari kojima jedini cilj postaje naučno istraživanje prošlosti Bosne i Hercegovine, te doprinose izgradnji i profiliranju bosanskohercegovačke historiografije.

Načelno je dogovoreno da se ovi dijalozi nastave i u 2005. godini. Tema narednoga dijaloga, kao i mjesto održavanja, bit će određeni naknadno.

Osnovno obilježje trećega Dijaloga historičara održanog u Neumu 10-12. septembra 2004. jeste sudjelovanje velikog broja mladih historičara iz Bosne i Hercegovine, od kojih su mnogi na ovom skupu prvi puta na naučnim skupovima prezentirali rezultate svojih istraživanja. Tema Dijaloga je bilo izuzetno važna i poticajna, te je omogućila sudjelovanje svih prisutnih. Diskusije su bile posebno važne i korisne. U strukturiranju dijaloga bilo je govora i o razdoblju predmoderne, čime se omogućilo znatno šire promatranje procesa "dugoga trajanja" u povijesti Bosne i Hercegovine.

Uz sudjelovanje nekoliko eminentnih historičara iz zemlje i inozemstva (Latinka Perović, Iljas Hadžibegović, Drago Roksandić), ovi dijalozi postepeno prerastaju u skupove na kojima se javno afirmiraju historičari kojima jedini cilj postaje naučno istraživanje prošlosti Bosne i Hercegovine, te doprinose izgradnji i profiliranju bosanskohercegovačke historiografije.

Načelno je dogovoreno da se ovi dijalozi nastave i u 2005. godini. Tema narednoga dijaloga, kao i mjesto održavanja, bit će određeni naknadno.