2003. godina




ORGANIZACIONI ODBOR NAUČNOG SKUPA "Bosna i Hercegovina prije i nakon ZAVNOBiH-a"

Poziv na naučni skup

"Bosna i Hercegovina prije i nakon ZAVNOBiH-a"


23. i 24. novembar/studeni (nedjelja i ponedjeljak) 2003. godine,
sa početkom u 9,00 sati u zgradi ANUBiH, Sarajevo, Bistrik broj 7.

Izložba "Bosna i Hercegovina prije i nakon ZAVNOBiH-a"

Otvorenje izložbe 24. novembra/studenog (ponedjeljak) 2003. godine u 15,00 sati,
u prostorima Istorijskog muzeja BiH, Zmaja od Bosne broj 5.

Autori i naslovi saopštenja:

  • Akademik Enver Redžić "ZAVNOBiH - nedovršena istorija"
  • Prof. Dr. Dušan Bilandžić "Zlatno doba Bosne i Hercegovine"
  • Prof. Dr. Horst Haselsteiner - - -
  • Prof. Dr. Vera Kržišnik-Bukić "ZAVNOBiH 1945 - Dayton 1995.: Polustoljetna istorija Bosne i Hercegovine između etno-nacionalnog i politnacionalnog načela uređenja države"
  • Prof.Dr. Ivo Goldstein : "Hrvatska i Bosna i Hercegovina u NDH - faktori spajanja i razdvajanja"
  • Akademik Muhamed Filipović "ZAVNOBiH-ova koncepcija Bosne i Hercegovine i porijeklo instituta «konstitutivnih naroda u ustavno-pravnom sistemu Bosne i Hercegovine"
  • Prof Dr. Mustafa Imamović "ZAVNOBiH i oblici političkog predstavljanja u BiH"
  • Prof. Dr. Neđo Miličević "ZAVNOBiH i savremena situacija u BiH"
  • Prof.Dr. Zdravko Grebo "ZAVNOBiH u svjetlu savremenih teorija o suverenitetu"
  • Prof.Dr. Kasim Trnka "Deklaracija ZAVNOBiH-a o pravima građana Bosne i Hercegovine"
  • Dr. Željko Bartulović "Državnost Bosne i Hercegovine prema posljednjim ustavima - 1946., 1963. i 1974."
  • Prof.Dr. Nijaz Duraković "Kriza u SKJ kao uvod u raspad Jugoslavije"
  • Prof.Dr. Muharem Kreso "Obnova državnosti - najvažnija tekovina NOR-a u Bosni i Hercegovini"
  • Prof. Dr. Iljas Hadžibegović "Osvrt na neke radove sa bivših simpozijuma posvećenih ZAVNOBiH-u"
  • Prof. Dr. Ahmed Aličić "BiH u okviru Osmanskog carstva 1463-1878."
  • Prof. Dr. Enes Pelidija "Bosanska samosvijest u osmanskom periodu"
  • Prof. Dr. Olga Zirojević - - - -
  • Doc.Dr. Dubravko Lovrenović "Srednjovjekovna Bosna"
  • Doc.Dr. Pejo Ćošković "Fridrih Celjski kao pretendent na bosanski presto"
  • Doc.Dr. Vesna Mušeta-Aščerić "Za novi pristup bosanskom srednjovjekovlju"
  • Mr. Esad Kurtović "Srednjovjekovna Bosna i historija Bosne i Hercegovine"
  • Prof.Dr. Enver Imamović "Historička podloga državnih i vojnih obilježja BiH sa znakom ljiljana"
  • Prof. Dr. Omer Ibrahimagić "Reminiscencije na bosansku srednjovjekovnu državnost i pravo Bosanaca i Hercegovaca kao političkog naroda na samoopredjeljenje"
  • Mr. Snežana Vasilj "Zone naseljenosti BiH u doba antike"
  • Doc.Dr. Zijad Šehić "Bosna i Hercegovina 1992 -1995. i međunarodna diplomatija"
  • Prof. Dr. Fuad Saltaga "ZAVNOBiH i savremena situacija u Bosni i Hercegovini"
  • Prof.Dr. Ilijas Bošnjović "Ekonomski i demografski razvoj Bosne i Hercegovine 1948 - 1991."
  • Prof.Dr. Bajro Golić "Bosansko-hercegovačka ekonomija od ZAVNOBiH-a do Daytona"
  • Dr. Husnija Kamberović "Socijalne i ekonomske promjene u Bosni i Hercegovini 1945-1992."
  • Mr. Seka Brkljača "Bosansko-hercegovački gradovi u II svjetskom ratu u odnosu lokalne, regionalne i opšte historije"
  • Dr. Ivica Šarić "Bosna i Hercegovina u okviru NDH - Odnosi hijerarhije Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini i vlasti u NDH"
  • Prof.Dr. Dženana Čaušević "Uloga ZAVNOBiH-a u stvaranju novog pravnog poretka u BiH tokom NOR-a"
  • Mr. Senija Milišić "Razvoj prosvjete, nauke i kulture 1943-2003"
  • Prof.Dr. Jasna Bakšić-Muftić "ZAVNOBiH i ženska prava kao ljudska prava"
  • Prof.Dr. Ibrahim Karabegović "Bosna i Hercegovina i stvaranje Kraljevine SHS 1918. godine"
  • Dr. Safet Bandžović "Bosna i Hercegovina u koncepcijama komunističke partije Jugoslavije (1941 - 1945)"
  • Dr. Duško Otašević "Političke i organizacione pripreme za održavanje ZAVNOBiH-a"
  • Prof. Dr. Smail Čekić "Agresija na Bosnu i genocid nad Bošnjacima"
  • Prof.Dr. Bečir Macić "Agresija na Bosnu i Hercegovinu - negacija ZAVNOBiH-a"
  • Dr. Marina Casanova "Jugosloveni u španskom građanskom ratu"
  • Prof.Dr. Muhamed Nezirović "Bosna i Hercegovina u Španskim medijima 1992 -1995."
  • Mr. Sonja Dujmović "Radikali Sarajeva prema sporazumu Cvetković-Maček 1939. godine"
  • Doc.Dr. Azem Kožar "Arhiv kao faktor državnosti BiH


HKD NAPREDAK - INSTITUT ZA ISTORIJU

Pozivamo Vas na predstavljanje knjige

MJESTO I ULOGA HKD NAPREDAK U KULTURNOM ŽIVOTU HRVATA BOSNE I HERCEGOVINE (1902.-1918.)


Autor prof. Dr. Tomislav Išek

Govorit će:

Prof. Dr. Milenko Brkić i Prof. Dr. Berislav Topić

Sarajevo, Club Lira, Pehlivanuša 1, srijeda 19.11.2003. u 20 sati



HISTORIOGRAFIJA U BIH U RAZDOBLJU OD 1990. DO 2003. GODINE.


Drugi Dijalog historičara BiH,
uz sudjelovanje historičara iz Hrvatske i Srbije i Crne Gore

Drugi Dijalog historičara BiH, uz sudjelovanje historičara iz Hrvatske i Srbije i Crne Gore, održan je u Mostaru od 24. do 26. oktobra 2003. godine. Tema ovoga Dijaloga, dogovorena na ranijem susretu u Banjoj Luci 17. i 18. maja 2003., bila je HISTORIOGRAFIJA U BIH U RAZDOBLJU OD 1990. DO 2003. GODINE.

U ovom Dijalogu sudjelovali su:

  • Dr. Husnija Kamberović, Institut za istoriju, Sarajevo
  • Mr. Seka Brkljača, Institut za istoriju, Sarajevo
  • Mr. Snježana Vasilj, Pedagoški fakultet, Mostar
  • Dr. Tomislav Išek, Institut za istoriju, Sarajevo
  • Mr. Edin Čelebić, Arhiv Hercegovine, Mostar
  • Dr. Budimir Miličić, Institut za istoriju, Sarajevo
  • Prof. Dr. Iljas Hadžibegović, Filozofski fakultet, Sarajevo
  • Amir Kliko, Institut za istoriju, Sarajevo
  • Mr. Vera Katz, Institut za istoriju, Sarajevo
  • Hana Younis, Institut za istoriju, Sarajevo
  • Mr. Senija Milišić, Institut za istoriju, Sarajevo
  • Augusta Dimou, Georg-Eckert Institut, Braunschweig
  • Ivica Šarac, Pedagoški fakultet, Mostar
  • Prof. Dr. Drago Roksandić, Filozofski fakultet, Zagreb
  • Dr. Hans Georg Fleck, Friedrich Naumann Stiftung, Zagreb
  • Adnan Huskić, Friedrich Naumann Stiftung, Sarajevo
  • Anesa Rustemović, Friedrich Naumann Stiftung, Sarajevo

Pozvani historičari iz Banje Luke, Srbije i Crne Gore opravdali su svoj izostanak drugim obavezama koje su imali u vrijeme održavanja ovoga Dijaloga.

Cilj ovoga Dijaloga bio je da se sumiraju rezultati bosanskohercegovačke historiografije posljednjih desetak godina (od državnoga osamostaljenja BiH 1992. do 2003. godine), da se izdvoje najznačajnija djela i odredi njihovo mjesto u cjelokupnoj historiografskoj produkciji o pojedinim historijskim problemima.

Dijalog se odvijao na dvije razine: prva razina se sastojala u pojedinačnom prezentiranju osnovnih dostignuća o pojedinih historijskim problemima i povijesnim razdobljima, a druga razina se sastojala u diskusiji o podnesenim saopćenjima.

Opća je ocjena da su saopćenja i diskusije bile na visokoj znanstvenoj razini, i da ih je karakterizirala atmosfera tolerancije. Zaključeno ja da se sva saopćenja štampaju u posebnoj publikaciji i time učine dostupnim širem krugu historičara i javnosti.

Dogovoreno je da se naredni Dijalog o temi Modernizacija društva u Bosni i Hercegovini organizira koncem septembra 2004. godine u Neumu.



Prigodom obilježavanja 800. obljetnice bilinopoljske abjuracije Hrvatski institut za povijest, Zagreb i Institut za istoriju, Sarajevo organiziraju međunarodni znanstveni skup

Fenomen ‘krstjani’ u srednjovjekovnoj Bosni i Humu


Zagreb, 23.-24. listopada 2003. godine,
Zlatna dvorana Hrvatskog instituta za povijest, Opatička 10

Četvrtak, 23. listopada

Hrvatski institut za povijest, Opatička 10, Zlatna dvorana

Svečano otvorenje skupa

9,00 –-9,30

Pozdravni govor Dr. sc. Milana Kruheka, ravnatelja Hrvatskog instituta za povijest
Pozdravni govor Dr. sc. Husnije Kamberovića, direktora Instituta za istoriju, Sarajevo
Pozdravni govor akademika Franje Šanjeka, predsjednika organizacijskog odbora skupa
Pozdravni govor predstavnika Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske
Raspored izlaganja

9,30 –-10,45

Tematski blok: Društveno-politički aspekti povijesti Crkve bosansko-humskih krstjana

Akademik Tomislav Raukar, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatski prostor u osvit 13. stoljeća
Dr. sc. Mladen Ančić, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Zadru, Bosanska banovina i njezino okruženje u prvoj polovici 13. stoljeća
Akademik Lujo Margetić, Rijeka, Najranije vijesti o bosanskim ‘krstjanima’ (s osobitim obzirom na Bilinopoljsku abjuraciju)

10,45 - 11,00 - Predah

11,00 - 13,00 - Nastavak izlaganja

Dr. sc. Ivan Božilov, New Bulgarian University, Sofija, Bugarsko-makedonski bogumili i katarsko-dualistički pokreti u srednjem vijeku
Dr. sc. Edina Bozoky, Sveučilište u Poitiersu, Poitiers, La diffusion de l’apocryphe ‘Interrogatio Iohannis’ – Raširenost apokrifa ‘Ivanova pitanja’
Dr. sc. Milko Brković, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Zadru, Bosansko-humski kršćani u križištu ugarske politike prema Bosni
Dr. sc. Salih Jalimam, Filozofski fakultet Sveučilišta u Tuzli, Bosansko-humski krstjani u društvenom i političkom životu srednjovjekovne Bosne i Huma
Rasprava

13,30 - 15,00 – Ručak

15,00 - 16,15 - Nastavak izlaganja

Dr. sc. Dubravko Lovrenović, Filozofski fakultet Sveučilišta u Sarajevu, Krist i donator: Kotromanići između vjere rimske i vjere bosanske (Konfesionalne posljedice jednog lokalnog crkvenog raskola)
Dr. sc. Ivica Puljić, Neum, Crkvene prilike u zemljama hercega Stjepana Vukčića Kosače
Dr. sc. Tomo Vukšić, Vrhbosanska katolička teologija, Sarajevo, Papa Pio II. i kralj Stjepan Tomaš

16,15 - 16,30 - Predah

16,30 - 18,00 – Nastavak izlaganja

Dr. sc. Zlatko Matijević, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Nekoliko primjera političkog i nacionalnog 'posvojenja' bosansko-hercegovačkih krstjana u bivšoj jugoslavenskoj historiografiji 19. i 20. stoljeća (Od Petranovića do Imamovića)
Dr. sc. Zdenko Tomislav Tenšek, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Krstjani i trgovina robljem na Sredozemlju između 13. i 15. stoljeća
Dr. sc. Ante Škegro, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Zar doista Bilino polje?
Rasprava

Petak, 24. listopada 2003.

Hrvatski institut za povijest, Opatička 10, Zlatna dvorana

9,00 --10,00 - Tematski blok: Krstjani u povijesnim vrelima

Mr. sc. Jadranka Neralić, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Srednjovjekovna Bosna u diplomatičkim spisima Rimske kurije
Mr. sc. Ante Birin, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Bosansko-humski krstjani u pravoslavnim grčkim i slavenskim vrelima
Dr. sc. Nenad Moačanin, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Bosansko-humski krstjani u turskim vrelima

10,00 - 10,15 Rasprava

10,15 - 11,15 Tematski blok: Religiozni aspketi Crkve bosansko-humskih krstjana

Mr. sc. Elma Hašimbegović, Povijesni muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo, Pojava hereze u Bosni
Akademik Franjo Šanjek, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Inocent III. i heterodoksni krstjani
Dr. sc. Andrija Šuljak, Đakovo, Prijenos rezidencije bosanskog biskupa u Đakovo i bosansko-humski krstjani

11,15 - 11,30 - Predah

11,30 - 13,00 – Nastavak izlaganja

Dr. sc. Marco Rainini, OP, Bologna, Italija, «Predicatores», «inquisitores», «olim heretici»: il confronto tra frati Predicatori e catari in Italia settentrionale dalle origini al 1254
Mr. sc. Slavko Slišković, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagreb, Dominikanci i bosansko-humski krstjani
Dr. sc. Andrija Zirdum, Franjevački samostan u Slavonskom Brodu, Franjevci i bosansko-humski krstjani

12,30 - 13,00 - Rasprava

13,00 - 14,30 Ručak

14,30 - 16,00 – Tematski blok: Bosansko-humski krstjani u kulturi i umjetnosti

Akademik Anica Nazor, Staroslavenski institut ‘Svetozar Ritig’ u Zagrebu, Rukopisi Crkve bosanske
Dr. sc. Marko Josipović, Vrhbosanska katolička teologija u Sarajevu, Literarna ostavština krstjana Crkve bosanske
Dr. sc. Mato Zovkić, Vrhbosanska katolička teologija u Sarajevu, Uporaba Sv. Pisma među bosanskim krstjanima
Mr. sc. Lidija Fekeža i Dr. sc. Margita Gavrilović, Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo, Manifestacije gotičke umjetnosti na stećcima u BiH
Dr. sc. Andrija Nikić, OFM, Mostar, Značenje i pripadnost stećaka

16,00 - 16,30 – Predah

16,30 - 17,15 – Nastavak izlaganja

Dr. sc. Alojz Jembrih, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Bosansko-humski krstjani u korespondenciji Dragutina Prohaske i Vatroslava Jagića (1909.-1910.)
Mr. sc. Zdravka Jelaska Marijan, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Recepcija bosansko-humskih krstjana u hrvatskim udžbenicima
Margareta Matijević, prof., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Recepcija krstjana u udžbenicima SR Bosne i Hercegovine i SFRJ

Zaključna rasprava i zatvaranje skupa



On the 800th anniversary of the abjuration at Bilino Polje, Croatian Institute of History, Zagreb and Institute of History, Sarajevo are organizing an International Conference


Phenomenon of ‘Krstjani’ in Medieval Bosnia and Hum


Zagreb, October 23-24, 2003

The Golden Hall of the Croatian Institute of History, 10 Opatička Street


Thursday, October 23, 2003

Croatian Institute of History, 10 Opatička St., The Golden Hall

Opening Ceremony

9,00 – 9,30

address of welcome by Milan Kruhek, Ph. D., Director of the Croatian Institute of History
address of welcome by Husnija Kamberović-, Ph. D., Director of the Institute of History, Sarajevo
address of welcome by Franjo Šanjek, Ph. D., Member of the Croatian Academy of Science and Arts and the Chairman of the Organizational Board of the Conference
address of welcome by the representative of The Ministry of Science and Technology of the Republic of Croatia Timetable of Lectures

9,30 - 10,45 - Session Title: Social And Political Aspects in the History Of Bosnian Church

Tomislav Raukar, Prof., PhD., Faculty of Philosophy, University of Zagreb, Croatian Area on the Eve of the 13th Century
Mladen Ančić, PhD., Institute of Historical Sciences of the Croatian Academy of Science and Arts, Zadar, Bosnian Banate and its Surrounding During the First Half of the 13th Century
Lujo Margetić, Prof. Em., Ph.D, Member of the Croatian Academy of Science and Arts, Rijeka, The Earliest Informations about Bosnian krstjani (in Connection with the Abjuration of Bilino Polje)

10,45 - 11,00 - Pause

11,00 - 13,00 - Continuing Session

Ivan Božilov, Prof., Ph.D, New Bulgarian University, Sofia, Bulgaria, Bulgarian-Macedonian Bogumils and Catharite-Dualist Movements in the Medieval Period
Edina Bozoky, Prof., PhD., University of Poitiers, France, Dissemination of Apocryph "John's question"
Milko Brković, Ph.D, Institute of Historical Sciences of the Croatian Academy of Science and Arts, Zadar, 'Krstjani' of Bosnia and Hum in the Hungarian Policy Towards Bosnia
Salih Jalimam, Ph.D., Faculty of Philosophy, University of Tuzla, Krstjani of Bosnia and Hum in the Social and Political Life of Medieval Bosnia and Hum
Discussion

13,30 - 15,00 - Lunch

15,00 - 16,15 - Continuing Session

Dubravko Lovrenović, Prof., Ph.D., Faculty of Philosophy, University of Sarajevo, Christ and Patron: Kotromanići Between Catholicism and Bosnian Faith (Confessional Consequences of a Local Schism)
Ivica Puljić, PhD., Neum, Religious Affairs in the Lands of Duke Stjepan Vukčić Kosača
Tomo Vukšić, PhD., Faculty of Catholic Theology, Sarajevo, Pope Pius II and King Stjepan Tomaš

16,15 - 16,30 - Pause

16,30 - 18,00 - Continuing Session

Zlatko Matijević, Ph.D., Croatian Institute of History, Zagreb, Some Examples of Political and National "Adoptation" of Bosnian and Hercegovinian Krstjani in the Former Yugoslav Historiography in 19th and 20th Century (From Petranović to Imamović)
Zdenko Tomislav Tenšek, Prof., Ph.D., Faculty of Catholic Theology, University of Zagreb, 'Krstjani' and Slave Trade in the Mediterranean from 13th to 15th Century
Ante Škegro, Ph.D., Croatian Institute of History, Zagreb, Bilino polje - a Reality or Not?
Discussion

Friday, October 24, 2003

Croatian Institute of History,10 Opatička St., The Golden Hall

9,00 - 10,00 - Session Title: Krstjani in Historical Sources

Jadranka Neralić, MA, Croatian Institute of History, Zagreb, Medieval Bosnia in the Diplomatic Documents of the Papal State
Ante Birin, MA, Croatian Institute of History, Zagreb, Krstjani of Bosnia and Hum in Greek and Slavic Orthodox Sources
Nenad Moačanin, Prof., PhD., Faculty of Philosophy, University of Zagreb, Krstjani of Bosnia and Hum in Ottoman Turkish Sources

10,00 - 10,15 - Discussion

10,15 - 11,15 -Session Title: Religious Aspects Of The Bosnian Church

Elma Hašimbegović, MA, Historical Museum of Bosnia and Hercegovina, Sarajevo, The Emergence of Heresy in Bosnia
Franjo Šanjek, Prof., Ph.D., Faculty of Catholic Theology, University of Zagreb, Pope Inocent III and Heterodox 'Krstjani'
Andrija Šuljak, Ph.D, Theological Studies, Đakovo, Transference of Residence of Bosnian Bishop to Đakovo in Relation to 'Krstjani' of Bosnia and Hum

11,15 - 11,30 - Pause

11,30 - 12,30 - Continuing Session

Marco Rainini, PhD, Bologna, Italy, "Preachers", "Inquisitors", "Heretics": The Confrontation Between the Friars Preachers and Cathars in Northern Italy from the Beginning until the Year 1254
Slavko Slišković, MA, Faculty of Catholic Theology University of Zagreb, Dominicans and 'Krstjani' of Bosnia and Hum
Andrija Zirdum, Ph.D, Franciscan Monastery, Slavonski Brod, Franciscans and 'Krstjani' of Bosnia and Hum

12,30 - 13,00 - Discussion

13,00 - 14,30 - Lunch

14,30 - 16,00 - Session Title: Krstjani of Bosnia And Hum In Culture And Art

Anica Nazor, Ph.D., Institute of Old Slavonic Church ”Svetozar Ritig”, Manuscripts of the Bosnian Church
Marko Josipović, Ph.D., Faculty of Catholic Theology, Sarajevo, Literary Legacy of the Bosnian Church
Mato Zovkić, Ph.D., Faculty of Catholic Theology, Sarajevo, The Use of The Holy Bible among Bosnian ‘Krstjani’
Lidija Fekeža, MA, and Margita Gavrilović, Ph.D., National Museum of Bosnia and Hercegovina, Sarajevo, Displays of Gothic Art on ”Stećci” in Bosnia and Hercegovina
Andrija Nikić, OFM, Ph.D., Mostar, The Meaning and Belonging of ”Stećci”
Discussion

16,00 - 16,30 - Pause

16,30 - 17,15 - Continuing Session

Alojz Jembrih, Ph.D., Croatian Studies, University of Zagreb, 'Krstjani' of Bosnia and Hum in the Correspondence of Dragutin Prohaska and Vatroslav Jagić (1909-1910)
Zdravka Jelaska Marijan, MA, Croatian Institute of History, Zagreb, Krstjani' of Bosnia and Hum in Croatian History Textbooks
Margareta Matijević, BA, Croatian Institute of History, Zagreb, 'Krstjani' in History Textbooks of the Socialist Republic of Bosnia and Herzegovina and Socialist Federative Republic of Yugoslavia
Closing Discussion and Closing of The Conference



POSJETA AMBASADORA KRALJEVINA NORVEŠKE U BOSNI I HERCEGOVINI, NJEGOVE EKSELENCIJE HENRIKA OFSTADA, INSTITUTU ZA ISTORIJU U SARAJEVU.


Ambasador Kraljevina Norveške u Bosni i Hercegovini, Njegova Ekselencija Henrik Ofstad, posjetio je 7. oktobra/listopada 2003. Institut za istoriju u Sarajevu. U razgovoru sa direktorom Dr. Husnijom Kamberovićem, i suradnicima Instituta mr. Verom Katz i mr. Sekom Brkljača, razgovarano je o načinima suradnje Instituta za istoriju u Sarajevu sa srodnim institucijama u Norveškoj. Istaknuta su pozitivna iskustva dosadašnje suradnje Instituta sa Univerzitetom u Oslu, posebno sa Odjeljenjem za istočnoevropske i orijentalne studije. Suradnja ove dvije institucije je započela Međunarodnom konferencijom o upotrebi historijskih mitova u promjenama balkanskih društava, koja je organizirana od 6. do 9. novembra 2002. u Sarajevu. Konferencija je bila prvi dio šireg zajedničkog projekta suradnje ove dvije znanstvene institucije u okviru programa suradnje Norveške s zemljama Jugoistočne Evrope, utemeljenog od strane Ministarstva vanjskih poslova Norveške. Ta suradnja je na razne načine nastavljena i tokom 2003., a planirano je da se nastavi i tokom 2004. godine.



Bošnjački institut, fondacija Adila Zulfikarpašića i Institut za istoriju Sarajevo - Imaju čast pozvati Vas da prisustvujete predstavljanju knjige


ZNAČAJ I ULOGA «NARODNE UZDANICE» U DRUŠTVENOM ŽIVOTU BOŠNJAKA (1923.-1945.) autora Dr. Ibrahima Kemure



O knjizi će govoriti:

  • Prof.Dr. Ibrahim Karabegović
  • Mr. Senija Milišić
  • Prof.Dr. Fehim Nametak

Voditelj: Sead Trhulj

Četvrtak, 12.06.2003. u 14:00 - Bošnjački institut, fondacija Adila Zulfikarpašića Mula Mustafe Bašeskije 21

Senija Milišić (Ibrahim Kemura Značaj i uloga «Narodne uzdanice» u društvenom životu Bošnjaka (1923.-1945.), Sarajevo, 2002., 300 str.)

Političkim organizovanjem i društvenim životom Bošnjaka u proteklih su se 70-ak godina bavili autori:Mehmed Begović, Muhamed Hadžijahić, Atif Purivatra, Nusret Šehić, Muhsin Rizvić, Enver Redžić, Nijaz Duraković, Mustafa Imamović, Ismail Hadžiahmetović, Robert Donia i Ibrahim Kemura. Navodim samo one koji su napisali knjige. Od toga šest prvih su se bavili Bošnjacima od 1930. do 1985., dok su se pet preostalih javili u posljednjih 15 godina. Ova činjenica sama po sebi navodi na razmišljanje. Da li je to premalo ili je sasvim dovoljno? Da bi istorija naroda koji u Bosni i Hercegovini žive bila potpuna (a ona to još uvijek nije), neophodno je osvijetliti sve aspekte iz političkog, društvenog, ekonomskog i kulturnog života.

Kako se približavala stogodišnjica osnivanja prvih kulturno-prosvjetnih društava Srba, Bošnjaka i Hrvata Bosne i Hercegovine, (a bila je i 25, 50 i 75-godišnjica, a monografija nije bilo), narasla je potreba adekvatnog osvjetljavanja uloge i doprinosa istih u društvenom životu. Dr Ibrahim Kemura je 1986. godine objavio svoju doktorsku disertaciju pod naslovom «Uloga Gajreta u društvenom životu Muslimana BiH (1903-1941.)». Bilo je to prvo kulturno društvo sa bošnjačkim predznakom. Knjige dr Bože Madžara o «Prosvjeti», srpskom prosvjetnom i kulturnom društvu i dr Tomislava Išeka o «Napretku», hrvatskom kulturno-prosvjetnom društvu, pojavile su se 2001. i 2002. godine.

U namjeri da osvijetli istorijske oklonosti osnivanja ovog društva, njegovu ulogu u društveno-političkom životu i razvoju Bošnjaka, s posebnim akcentom na kulturno-prosvjetni segment djelovanja, kao i njegov značaj na planu školovanja srednjoškolske i univerzitetske omladine, a time i njegov doprinos u formiranju bošnjačke inteligencije između dva svjetska rata, dr Ibrahim Kemura podijelio je ovaj razvoj na dva dijela. Unutar oba dijela obrađen je društveno-politički angažman Narodne uzdanice (osnivanje društva, položaj u vrijeme šestojanuarskog režima) kao i unutrašnja struktura i aktivnosti društva na kulturnom i prosvjetnom planu (Glavni odbor, mjesni odbori, stipendije, izdavačka djelatnost).

U prvom, koji započinje sa osnivanjem društva i traje do 1941. godine analizirani su uzroci i motivi osnivanja Narodne uzdanice, pored već postojećeg kulturno-prosvjetnog društva Gajret, a koji su bili kako kulturno-prosvjetni tako i politički. Naime, JMO, politička stranka najvećeg dijela Bošnjaka, i pored svih pokušaja nije uspjela da svoj uticaj proširi i na društvo Gajret. U ovom društvu i oko njega bio je onaj dio bošnjačke inteligencije koja se vezala za srpske političke krugove suprotstavljajući se politici JMO. Uz punu pomoć vladajućih krugova Gajret je korišten kao pogodno sredstvo odvajanja Bošnjaka od JMO i njihovog čvršćeg vezivanja za režim i aparat vlasti. U nemogućnosti da suzbije i neutrališe akcije Gajreta i ostvari kontrolu nad njegovim radom, JMO je 1923. osnovala novo kulturno-prosvjetno društvo Narodnu uzdanicu. Ono je s radom otpočelo tek naredne godine zbog niza poteškoća i ometanja od strane organa vlasti. Nedovoljan interes za Narodnu uzdanicu proisticao je iz činjenice da je društvo Gajret, bez obzira na političko-nacionalnu orijentaciju, svojim djelovanjem na široj osnovi, i svojim potencijalima koji nisu bili mali, ispunjavao planirane zadatke na području školovanja bošnjačke omladine kao i ostalih kulturno-prosvjetnih akcija.

Zavođenjem šestojanuarske diktature, a naročito u prvih nekoliko mjeseci, rad društva bio je znatno otežan. Promijennio se položaj i uloga društva, koje je u to vrijeme bilo specifična poluga djelovanja zabranjene JMO. To se vidjelo i po ulasku u Glavni odbor Narodne uzdanice nekoliko bivših poslanika i istaknutih pristalica JMO. Bivše vođe JMO uzeli su aktivnog učešća u raznim manifestacijama društva. Time su održavali kontakte sa bošnjačkim masama i razvijali svoju političku aktivnost. Režim je na sve načine nastojao da diskredituje društvo proglašavajući ga separatističkom i plemenskom organizacijom, čime su sijali strah i nepovjerenje preme društvu, zabranjivali su i ometali rad pojedinih organa društva kao i njegovo širenje, a vršen je i pritisak načlanstvo i istaknute funkcionere, posebno na zaposlene u državnoj administraciji. To se odrazilo kako na broj članstva tako i na opštu aktivnost. Uprkos svemu društvo je uspjelo da i dalje obavlja svoje osnovne funkcije, a u prvom redu na polju školovanja omladine.

Pokušaji ujedinjenja Gajreta i Narodne uzdanice predstavljali su karakterističan segment u nacionalno-političkim odnosima i razvitku Bošnjaka. Srodnost programa i zadataka na planu kulturnog, privrednog i socijalnog preporoda Bošnjaka koji su zagovarala oba društva sadržavala je u sebi elemente nastojanja za objedinjavanje njihovog rada i međusobnog spajanja. Ta se srodnost ogledala u istoj idejno-kulturnoj orijentaciji prema Zapadu i usvajanju pozitivnih tekovina te civilizacije, te emancipaciji od Istoka, uz istovremeno isticanje svog slavenskog porijekla, zatim u istoj narodnoj bazi-širokim bošnjačkim masama kao kulturnom konzumentu jednog elementa koji ima određen građanski interes. Prva mišljenja o potrebi ujedinjavanja javila su se 1925., aktuelizirana su pred Kongres Muslimana 1928. u Sarajevu, pisani prijedlog ujedinjenja koji je sačinila Uzdanica, Gajretovci nisu prihvatili. Ni inicijative iz 1939. godine nisu ostvarene zbog postojanja nacionalno-političke polarizacije u vrhovima društava, iako je to štetilo Bošnjacima.

Posebno je interesantna bila uloga mjesnog odbora u Zagrebu kao i položaj i aktivnost bošnjačke studentske omladine koja se pod okriljem Narodne uzdanice školovala u tom univerzitetskom centru, te odnosi Sarajevo-Zagreb, u sklopu političkih zbivanja nakon 1935. pa do 1941. godine.Ovaj je odbor bio jedan od najaktivnijih organa Uzdanice. Izvjesna autonomnost u odnosu na Glavni odbor u Sarajevu dolazila je zbog finansijske samostalnosti koju je imao zahvaljujući velikoj materijalnoj podršci koju je zagrebačka kulturna i politička javnost davala Uzdanici. Simpatije koje je društvo uživalo u hrvatskoj sredini temeljilo se na nastojanjima hrvatske politike da preko ovog društva djeluje u pravcu pridobijanja bošnjačke inteligencije koja se školovala u Zagrebu. Zapaženu ulogu imao je internat i studentska menza u Zagrebu, a u njima su značajne pozicije imali studenti ljevičari, mnogi pod snažnim uticajem KP. Kako se taj uticaj proširio i na mjesni odbor u Zagrebu, došlo je do protuakcije konzervativnih elemenata koji su poveli borbu za prevlast u mjesnom odboru. Kada je na čelo ovog odbora došao advokat dr Milan Deček 1935. godine, sve više se nastoji da Narodna uzdanica u Zagrebu naglašenije ispoljava svoju prohrvatsku orijentaciju, pa su davani prijedlozi o promjeni naziva društva, s tim da se ono proglasi hrvatskim. Ove su koncepcije imale podršku dijela mjesnog odbora u Zagrebu koji su pripadali HSS-u i zastupali tezu o pripadnosti Bošnjaka hrvatskom narodu.

Kada je o organizacionoj strukturi riječ, okosnicu društva činili su Glavni odbor, mjesni odbori, povjerenici, članstvo. U knjizi dr Kemure detaljno je obrađen rad Glavnog odbora kao najvišeg izvršnog organa društva, kao i način izbora, broj članova, funkcije i nadležnosti dužnosnika. Akcenat je stavljen na utvrđivanje socijalne strukture članova Glavnog odbora, u kome je uticaj inteligencje bio dominantan. Obrađena je i politička orijentacija vodećih ličnosti društva.

Stipendije, potpore i zajmovi, kao i osnivanje internata, bili su u funkciji školovanja srednjoškolske i studentske omladine, odnosno formiranja bošnjačke inteligencije. Politika stipendiranja bila je prilagođena potrebama Bošnjaka u BiH. Težište je bilo na pomaganju i školovanju ponajprije srednjoškolskog kadra, posebno deficitarnih zanimanja. Iscrpno, uz mnogobrojne tabele, autor je utvrdio broj datih stipendija za univerzitet, srednje škole, mjesta školovanja. Naročita pažnja bila je posvećena školovanju vjerskog kadra, kako bi se dobila savremena vjerska inteligencija, ali i zadobile simpatije širih bošnjačkih krugova. Autor je utvrdio da većina stipendista potiče iz gradskih siromašnih porodica, socijalnih kategorija koje su bile na granici egzistencijalnog minimuma. U svom dvadesetogodišnjem radu društvo je stipendiralo preko 500 učenika srednjih škola i 58 studenata.

Zbog nedovoljnih materijalnih sredstava Uzdanica nije imala svoje glasilo ali je imala punu mogućnost korištenja nekih listova i časopisa iste ili slične kulturne opredijeljenosti, kao što je to bio organ JMO Pravda. Od 1933. do 1941. društvo je izdalo 9 kalendara Uzdanica, u kojima je pored obaveznog kalendarskog dijela bila tretirana problematika koja se odnosila na religiozni život Bošnjaka, na socijalno-ekonomska pitanja, zatim prošlost i književnost. Osnovna programska orijentacija kalendara bilo je afrimisanje tradicionalnih duhovnih vrijednosti Bošnjaka. Time je ovo društvo dalo veliki doprinos razvijanju i učvršćenju muslimansko-bošnjačkog etničko-duhovnog identiteta i individualiteta. Od ostalih oblika djelovanja društva treba pomenuti zabave, teferiče, sijela, tombole, prigodne manifestacije vjerskog karaktera.

Određena prohrvatska orijentacija društva (politička, kulturna) iz ranijeg perioda poslužila je ustaškom režimu da društvu prisilno nametne hrvatsko nacionalno obilježje, s namjerom zvaničnog pohrvaćivanja Bošnjaka i njihovog vezivanja za aktuelni aparat vlasti. U ratnim okolnostima ustaške strahovlade Društvo nije imalo drugog izbora, i pored opiranja i neslaganja sa namjerama režima, ono je formalno prihvatilo nametnutu izmjenu u nazivu društva. Vodeći računa ponajprije o sudbini stotine štićenika, prihvatanje izmjene naziva bilo je neizbježno. Time je omogućeno dalje egzistiranje društva. Iako je učešće Bošnjaka u strukturi vlasti NDH bilo simbolično, odmah po oslobođenju zemlje uhapšen je dio istaknutih djelatnika i članova Glavnog odbora pod optužbom za saradnju sa ustaškim vlastima.Na politički montiranim suđenjima izrečene su im drastične kazne. Kako je ovim rad društva bio paralisan Ministarstvo prosvjete NR BiH zadužilo je tročlanu komisiju da ispitaju rad Uzdanice u ratnom periodu i da rukovode istim do formiranja novo Glavnog odbora.

Na inicijativu Glavnog odbora Muslimana u Sarajevu je 13. IX 1945. godine održan sastanak muslimanskih kulturno-prosvjetnih radnika iz cijele BiH. Donijeta je odluka o osnivanju novog kulturno-prosvjetnog društva Muslimana Preporod. Dan kasnije skupština Uzdanice donijela je odluku o ulasku u novoformirano jedinstveno kulturno društvo Preporod. Time je prestao dvadesetogodišnji plodni rad bošnjačkog kulturno-prosvjetnog društva Narodne uzdanice.

Različita mišljenja koja su se vremenom formirala o Uzdanici prekinuo je sam autor. Na osnovu analize iscrpnih primarnih izvora iznio nam je činjenice o stvarnom karakteru Društva. A samim tim i o društvenom, političkom i kulturnom stanju Bošnjaka u jednom mračnom i teškom vremenu. To vrijeme radilo je protiv Bošnjaka i njihovog opstanka. Samim tim uloga Narodne uzdanice na ostanku i opstanku bila je od ogromnog značaja.



DIJALOG HISTORIČARA IZ BOSNE I HERCEGOVINE, HRVATSKE I SRBIJE I CRNE GORE


U Bajoj Luci je 17. i 18. maja/svibnja 2003. održan Dijalog historičara iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije i Crne Gore. Središnja tema razgovora je bila: da li i kako se može voditi zajednička znanstvena rasprava o zajedničkoj prošlosti. Ovo je bio prvi skup takve vrste i u znatnoj mjeri je crpio iskustva ranijih srpsko-hrvatskih Dijaloga historičara/povjesničara. Na ovom Dijalogu u Banjoj Luci sudjelovali su:

  • Prof. Dr. Iljas Hadžibegović, Filozofski fakultet, Sarajevo
  • Mr. Željko Vujadinović, Filozofski fakultet, Banja Luka
  • Prof. Dr. Ranko Končar, Filozofski fakultet, Novi Sad
  • Prof. Dr. Ivo Goldstein, Filozofski fakultet, Zagreb
  • Doc. Dr. Darko Gavrilović, Filozofski fakultet, Banja Luka
  • Dr. Đorđe Borozan, Istorijski institut Crne Gore, Podgorica
  • Dr. Igor Graovac, Hrvatski institut za povijest, Zagreb
  • Prof. Dr. Drago Roksandić, Filozofski fakultet, Zagreb
  • Dr. Husnija Kamberović, Institut za istoriju u Sarajevu
  • Mr. Senija Milišić, Institut za istoriju u Sarajevu
  • Mr. Vera Katz, Institut za istoriju u Sarajevu
  • Mr. Seka Brkljača, Institut za istoriju u Sarajevu
  • Mr. Snježana Vasilj, Pedagoški fakultet, Mostar
  • Doc. Dr. Zijad Šehić, Filozofski fakultet, Sarajevo
  • Dr. Budimir Miličić, Institut za istoriju u Sarajevu
  • Sonja Mišković, Institut za istoriju u Sarajevu

Osim historičara, u ovom Dijalogu su kao organizatori sudjelovali i Dr. Hans-Georg Fleck, voditelj ureda Fondacije Friedrich Naumann za sub-regoion SEE, Dušan Gamser, koordinator projekta za Srbiju i Crnu Goru, Adnan Huskić, koordinator projekta za Bosnu i Hercegovini i Anesa Rustemović, asistent u uredu Fondacije Friedrich Naumann za Bosnu i Hercegovinu.

Karakteristično je za ovaj prvi Dijalog otvorenost u diskusiji i snažno izražena spremnost na suradnju. Pokrenuta su brojna pitanja o kojima se treba voditi znanstveni dijalog (reforma nastave historije na Univerzitetima, iskustva u historiografijama posljednjih decenija, stereotipi o drugima, nacionalizmi u hiostoriografijama postjugoslavenskoga perioda, političko manipuliranje u historiografijama, problemi pristupa arhivskoj građi, i slično). Bilo je i nekih konkretnih ponuda (npr. ponuda historičarima iz Banje Luke za sudjelovanje u projektima Instituta za istoriju iz Sarajeva). Na kraju je zaključeno da se tokom novembra 2003. održi novi Dijalog, na kojemu bi se sumirali rezultati bosanskohercegovačke historiografije od 1990. sa orijentacijom na budućnost. Na pripremi ovoga Dijaloga radit će Adnan Huskić, koordinator projekta Fondacije Friedrich Naumann za Bosnu i Hercegovini, Dr. Husnija Kamberović, mr. Željko Vujadinović i mr. Snježana Vasilj.



ZNANSTVENI DIJALOG BOSANCI U SLOVENIJI U 20. I POČETKOM 21. STOLJEĆA

Institut za istoriju Sarajevo - Čast nam je pozvati Vas da prisustvujete znanstvenom dijalogu


BOSANCI U SLOVENIJI U 20. I POČETKOM 21. STOLJEĆA


Uvodne napomene će podnijeti Dr. Vera Kržišnik Bukić iz Ljubljane

Znanstveni dijalog će se obaviti u utorak, 13. 5. 2003. u 11:00 sati, u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine, Zmaja od Bosne br. 8 b.



PREDSTAVLJANJE KNJIGE IVE GOLDSTAINA HRVATSKA POVIJEST

Institut za istoriju Sarajevo

Čast nam je pozvati Vas da prisustvujete predstavljanju knjige


HRVATSKA POVIJEST


autora Dr. Ive Goldsteina

O knjizi će govoriti:

  • Dr. Dubravko Lovrenović (Filozofski fakultet - Sarajevo)
  • Dr. Tomislav Išek (Institut za istoriju - Sarajevo)
  • Mr. Seka Brkljača (Institut za istoriju - Sarajevo)

Voditelj: Dr. Husnija Kamberović

Predstavljanje će se obaviti u četvrtak, 15. 5. 2003. u 18:00 sati, u Bošnjačkom institutu, Fondaciji Adila Zulfikarpašića, Mula Mustafe Bašeskije 21.

Išek Tomislav ZNATI, RAZUMJETI, OBJASNITI, A NE BITI POVRŠAN!

Dr. Ivo Goldstein (Godlštajn) redoviti je profesor Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu i šef katedre za opću povijest srednjeg vijeka. Bizantologija i hrvatska povijest ranog srednjeg vijeka su mu uža specijalnost, a bavi se i hrvatskom poviješću XX st. i poviješću Židova u Hrvatskoj.

U Zagrebu je izdavačka kuća «Novi Liber» netom izdala njegovu knjigu Hrvatska povijest. Nakon prvih knjiga o povijesti Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije Ivana Luciusa iz XVII st. (1667.g.) i poodavno napisanih kapitalnih djela koja su obuhvatala cjelokupnu hrvatsku povijest (T. Smičiklas, Vjekoslav Klaić, Ferdo Šišić), zatim Trpimira Macana i novije knjige Ludwiga Steindorffa svjetlo dana ugledao je metodološki zanimljivo koncipiran projekat sa istom tematikom koji seže, bukvalno, do naših dana. Ne ulazeći u vrijednosna valoriziranja – ovakva predstavljanja i nemaju taj cilj – slobodan sam dr Goldsteinu izraziti veliko poštovanje. Koliko naspram hrabrosti da se upusti u ovakvu svojevrsnu intelektualnu avanturu, toliko na upornosti da zamišljeni projekat, na način za koji se opredijelio dovede do kraja povijesti (ne na Fukojamin način!).

Nakon iščitavanja Goldsteinove knjige sjetio sam se 60-ih i 70-ih godina. Prvih po nerijetko elaboriranoj tezi o «teoriji distance», drugih po posjetama Galimaru ili Fajaru, poznatim i slavnim izdavačkim kućama u Parizu kada sam se, u njihovim izlozima mogao susresti sa knjigama o tek okončanoj Suezkoj krizi ili izraelsko-arapskim sukobima. Za jedne je tada «teorija distance» bila tabu tema, a za druge prevaziđena teorija.

U spisku literature knjige dr Goldsteina Hrvatska povijest na str.490. notirana je knjiga akademika Šanjeka o bosansko-humskim krstjanima u povijesnim vrelima tiskana 2003.g(!!) u Zagrebu. Na str. 383 nalazi se slika vojvode V.Šešelja ispod koje stoji tekst: «dobrovoljno se predao sudu u Den Hagu». Dva su to navedena primjera koja pored niza sličnih na sjajan način dopunjujuosnovni tekst. Jedna bibliografska jedinica i jedna, za ovakvu knjigu, istovremeno (kako ko gleda) bizarna i apsolutno svježa slika sa isto tako aktualno svježim tekstom o osobi, bolje reći historijskoj spodobi i kreaturi koja će svoj haški politički «dance macabre» tek doživjeti u mjesecima koji su pred nama - su više nego znakoviti za Goldsteinovu knjigu. Konstatacija da je «jezik slika» jedan od najuniverzalnijih u ovoj knjizi se posebno potvrđuje. Ne znam kakve će sve reakcije izazvati pomno i znalački odabranih čak 250 slika, fotografija, ali sam osobno uvjeren i ubijeđen da je autor uz pomoć visokostručnih suradnika i odabirom institucija poput Hrvatskog povijesnog muzeje ili Muzeja za obrt ostvario izvanredan rezultat. Naravno da je skoro 450 strana osnovnog teksta ono primarno o čemu treba razmišljati, govoriti i pisati, ali sa naglašenim značenjem želio sam da ukažem na ono što bi moglo da se, u prvi mah doima kao sekundarno, tercijarno ili ne daj Bože, efemerno, a nije. Dapače. Verujem da će, pleonastički rečeno «velika većina» čitatelja sa jednakom pažnjom iščitavati tekst i sa zadovoljstvom ga dopunjavati ili komparirati sa «govorom slika» od prve – najstarijeg natpisa na području današnje Hrvatske pa sve do onih posljednjih sa skupova «Svi smo mi Norac» (2001.g.) ili «Gay parade» (homoseksualaca – 2002.g.).

Dalje. Uopće sve ono što se nalazi u dijelu knjige Dodaci (od 449 do 519 str.) su, poslužio bih se epitetonima ornans sjajna dopuna osnovnog teksta da ih je nužno nešto detaljnije elaborirati. Radi se o ne baš uobičajenim kronološkim tablicama, zatim spomenutoj bibliogafiji u posebno kvantitativnoj i kvalitativnoj formi i već uobičajenim kazalima osobnih i geografskih pojmova. Za osam od jedanaest poglavlja svaki čitatelj će u svakoj prilici kada ga bude interesirala hrvatska povijest uz odgovarajući tekst moći u Goldsteinovoj knjizi da se poimenično informira o bilo kom vladaru ili da se podsjeti na razdoblje njegove vladavine. O korisnosti takvih informacija (od VIII-IX stoljeća) koje se odnose na Panonsku ili Primorsku Hrvatsku, Trpimiroviće, Arpadoviće, Anžuvince, Habsburgovce, sve do Bosanskih vladara ili pak banove, pa do stvaranja vrhovne državne vlasti, prve i druge Jugoslavije, onih u izbjeglištvu, NDH, NKOJ, DFJ, FNRJ-SFRJ (od Tita do Ante Markovića), Prezidijuma, Predsjedništva, Predsjednika Narodne Republike Hrvatske do Republike Hrvatske – od Vladimira Nazora do Stjepana Mesića i Ivice Račana. Akočitatelje budu interesirale političke stranke međuratne Jugoslavije, njihovi lideri, koalicije, sekretari KPJ/SKJ, predsjednici Sabora (od 1945.g.) do Zlatka Tomčića ili možebitno aktuelne hrvatske političke stranke, njihovi predsjednici – od HDZ-a do Liberalne stranke (notiran je i njen, ove 2003.g. ianugurirani predsjednik, naš kolega prof.Dr. Ivo Banac) mogu jednostavno i pouzdano konzultirati knjigu Dr. Ive Goldsteina. Za one upitanije tu su podaci o rektorima sveučilišta, biskupima (od III stoljeća), nadbiskupima (i sarajevskim, odnosno vrhbosanskim) -zanimljivo je da su izostavljeni kardinali. Posebno je zanimljivo da se u knjizi nalaze i sveukupni, i pojedinačni i ekipni kako oni u domaćim prvenstvima tako i u onim u europskoj ili svjetskoj kompeticiji u sportovima koji su pronijeli ime Hrvatske (iz nogometa – «vatreni», košarke, rukometa – svjetski prvaci 2003.g., vaterpola, skijanja – zaključno sa Kostelićima.

Posebno mjesto u «Dodacima» zauzima bibliografija. Autor je «šestim čulom» zasigurno osjetio da je baš takav izbor naslova u kontekstu izvanredno raspoređenih i obrađenih 11 grupa neophodan za lakše i uputnije praćenje koliko reducirano osnovnog teksta, toliko i u cjelini ovakve vrste «dajdžestirane» literature. Izrečena ocjena ni u primisli, a kamoli u sveukupnoj realizaciji projekta se ne bi mogla svesti na autorovo simplificiranje elaborirane materije u cjelini. Da pojasnim. Autor se nije zadovoljio samo popisom korištene odnosno upotrebljene literature. Iole pomnije čitanje izaziva kod čitatelja potrebu za objašnjenjima ne samo na pitanja ko, kada ili šta nego i kako i zbog čega, zašto... Koliko god da se trudio autor objektivno nije, a i ne bi mogao u elaboriranju ovako vremenski dugog perioda ni pomišljati da uradi što bi trebalo da rade institucije ili timovi. Da bi uspješno, u ovako koncipiranoj knjizi prevazišao probleme koji su se «porađali» primjenom osnovnog metodološkog zahtjeva – reći sve što je bitno na znanstveno provjeren, objektivan, nadasve, naglasio bih, pregnantan način, a ne zloupotreijebiti obim knjige, a istovremenočitatelju omogućiti brzo, lako i uspješno «konzumiranje» ovakvog štiva dr Goldstein je pronašao solomonsko rješenje. On je svima pružio vrlo široku informaciju o historiografskoj produkciji o hrvatskoj povijesti, ali se vrlo eksplicitno i mudro ogradio naznačivši da su navedene knjige «neovisno o kvaliteti», mogućoj jednostranosti i pristranosti njihovih autora». Mudrost njegova sadržana je i u elegantnoj konstataciji: «preostaje korisniku bibliografije da se o tome sam informira». Da ne bi bilo slučajno razočaranih u spisak naslova dr Goldstein opominje da «i lošije knjige mogu barem jednim dijelom biti vrelo historiografskog podatka» (str.471). Zbog zanimljivosti navodim samo neke od jedanest cjelina. Tu je važnija literatura na stranim jezicima, zatim važniji izvori i serije izvora, memoaristika, «Povijest vjerskih zajednica», enciklopedistika. Tu su priručnici djela iz srednjeg i novog vijeka, modernog doba, suvremenosti. Najveći dio je, logično onih do 2002.g., ali naveli smo ih ima i iz ove 2003.g. Što se tiče Goldsteinovog izbora, dozvolio bi sebi dvije - tri opaske bez plediranja da sam u pravu. U «memoaristici» su tri naslova Karla Štajnera, a nema npr.niti jedne od nekoliko knjiga sjećanja dr Ivana Ribara koji je obnašao veoma značajne funkcije za vrijeme postojanja obje Jugoslavije ili Svetozara Pribićevića koga autor dotiče na nekoliko mjesta u knjizi, ali ne i na str.248. kao što stoji u kazalu. Za cjelinu «VI» Hrvati izvan Hrvatske ne navode se ni neki autori niti djela koja su nezaobilazna kada je riječ npr. o monarhističkoj Jugoslaviji. Informacije radi pouzdano je da se neke od tih knjiga nalaze i u Nacionalnoj ili sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Ukazao bih na još jednu karakterističnu osobenost autorovog stava koji indirektno može da indicira njegov odnos prema hrvatskoj povijesti i parcijalno i u cjelini. Podnaslovi u većini od jedanaest cjelina su tako znalački formulirani da ne samo suštinski izražavaju sadržinu odjeljaka nego čitatelju omogućavaju i brzo i lako rekognosciranje autorovih ocjena i stavova.

Što se tiče osvrta na osnovni tekst meni je dio kojim sam se sa posebnim interesom pozabavio pručio i zadovoljstva i izazove. Od 446 strana teksta umanjenog za 250 slika i 23 karte polovina (219) sa mnogo razloga autor je posvetio događajima i ličnostima iz posljednjih 85 godina hrvatske povijesti. Ne potcjenjujući prethodna stoljeća (čemu i zašto?) ovo posljednje, XX-o je kvalitativna razmeđa između uvjetno govoreći «stare» i «nove» - moderne i suvremene historije. Ono što je trajalo kao proces ili događanje dugog trajanja sa prvom, pa sa drugom svjetskom kataklizmom je doživjelo, kada je riječ o hrvatskoj povijesti, logičan kraj odnosno sasvim kvalitativno novi i to dvostruki početak. Završni proces sazrijevanja hrvatske nacije i ostvarenje hrvatske samostalnosti, odnosno države.

Cjelokupni tekst krasi jedan neosporni kvalitet koji je začuđujući usprkos autorovoj specijalnosti – uravnoteženost izlaganja. U smislu kritičke opservacije sebi bih dozvolio opasku da je bar meni teže shvatljivo potpuno prenebregavanje bosanskohercegovačke komponente hrvatske povijesti, vidjeli smo, toliko značajnog XX stoljeća. Objektivno sva, bukvalno sva pitanja cjelokupne hrvatske povijesti jugoslavističkog perioda, posebno nacionalno pitanje, pitanje uređenja zemlje ili pak hrvatsko-srpski odnosi, hrvatsko pitanje, djelovanje najveće i najznačajnije hrvatske političke stranke između dva rada (HPSS – HRSS – HSS) prelamala su se na bosanskohercegovačkim prostorima. Bez te komponente teško se šta može objasniti i razumjeti iz novovjeke hrvatske povijeti. Nedvojbeno je jasna sva kompliciranost tog aspekta, ali ostaje otvoreno pitanje koje se nameće.

Zanimljivo je i za mene upitno datiranje u Hrvatskoj povijesti dr Goldsteina manje ili više važnih događaja i događanja. S obzirom da je za povjesničare i njihov način rada to primarno pitanje nemam suvisao odgovor zašto se autor opredijelio za «zemljopisne» termine. Po njemu Ustav 1931. je usvojen «u jesen», HRSS promijenila ime «potkraj ožujka (1925.g.), atentat na Stjepana Radića se dogodio u lipnju (20.), a on umro «početkom kolovoza» (8.- 1928.g.), a super važan sporazum Cvetković – Maček desio se, navodi Dr. Goldstein u kolovozu», ali ne spominje datum. Slično je sa Drugim zasjedanjem AVNOJ-a (u studenom) itd. itd. Za neke događaje kao početak rada prve radio postaje na Balkanu – Radio Zagreba ili za značajan skup u svezi sa Markovim protokolom autor ne navodi ni datuma ni godine.

Ovo predstavljanje knjige Hrvatska povijest zaključio bih konstatacijom da je njen autor prof. dr Ivo Goldstein na originalan način koji podrazumijeva metod, stil, rječnik i artikuliranje zadate problematike «ab ovo» do naših dana sačinio cjelovito korektno i objektivno djelo u kojem je uspio pomiriti interes znanstvenika i amatera. Sudim da je neprijeporan utisak nakon njenog iščitavanja da nikoga neće ostaviti ravnodušnim.

Seka Brkljača

Obuhvatanje tako golemog raspona vremena i zbivanja, kao što je čitavo razdoblje hrvatske povijesti «od početaka do danas», i to samo u jednom svesku, poduhvat je koji je od autora zahtijevao ne samo predstavljanje mase činjeničnog materijala, nego i duboku analitičnost u njegovom sređivanju i interpretaciji, kao i sintetičnost prikaza u njegovom izlaganju. S druge strane, takvo golemo razdoblje obuhvaćeno u ovoj knjizi omogućava a i na neki način zahtijeva da promotori danas, predstavljajući ovu knjigu bosanskohercegovačkoj čitalačkoj publici, obrate više pažnje na neke izdvojene periode, kao i da na neke procese i pojave pogledaju iz bosanskog ugla.

Zašto?

Budući daleko više od priručnika, i pružajući povezano tumačenje umjesto pukog nabrajanja podataka, povijest Hrvatske pogađa i interese našeg bosanskohercegovačkog stručnog i širegčitateljstva, da sazna nešto o zemlji s kojom je od 1878. godine suštinski, a od 1908. godine i formalno, dugi niz godina, u različitim državnim formacijama dijelila zajedničku sudbinu, imala ista, slična, kao i potpuno različita iskustva.

Zbog toga, s pravom, predpostavljam da će pažnja naše javnosti posebno biti usmjerena na događanja posljednjih pedesetak godina, sa naglaskom na događaje devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Ne zaboravljajući Lajbnica koji kaže “ da se ishodišta sadašnjih stvari nalazi u proteklim stvarma, a svaku stvar najbolje možemo upoznati po njenim uzrocima,” tj. pročitati knjigu od početka do kraja, želim da ukažem na neke karakteristike historijske epohe posebne vrste koju nazivamo savremena povijest i koja je prema Hansu Rothfelsu “epoha savremenika i njezina znanstvena obrada”. Ta teorijska definicija ne kaže da su osobna još živa iskustva itekako važan faktor promišljanja ovoga perioda, često i naročito kod čitaoca preovlađuju i daju glavni obol ocjenjivanju i procjenjivanju štiva iz toga perioda. Hladne činjenice i argumenti i iz njih izvedeni zaključci često se primaju kao atak na istinu sa velikim "I" koju pojedinac zna jer je proživio i to lično, ili kroz i sa iskustvima svojih najbližih.

Pitanje povijesne istine, ako ona u apsolutnom uopšte postoji, je napokon povezano i s pitanjem objektivnosti, nepristrasnosti samog povjesničarevog rada i njegovih koncepcija, na šta ukazuje već i sama činjenica da se u povjesničarevoj osobi povezuje i prošlost i sadašnjost. Povjesničar je i često praktično biće isto onako kao što je i emotivno, te je osjetljiv na sve one vjetrove koji pune jedra nadahnućima raznih vrsta, a posebno onima koji bi da preispitaju prošlost i napišu je drukčije i drugojačije, a opet nekako po njihovome. Film sa crno bijelim slikama smijenio je bijelo crni, i historiografija nije uspjela, čast izuzecima, da se odupre tim izazovnim napastima.

U skladu sa gore navedenim koordinatama mogu da kažem da autor dosta uspješno metodološki balansira između zatomljavanja emotivnog i pokušaja hladnog promišljanja i gledanja sa strane na povijesne ličnosti i zbivanja širih i dubljih historijskih procesa, koji, kao procesi savremne, tekuće historije, još nisu dovršeni. Ovo nije tek puka edukativna, suhoparna, faktografska rekonstrukcija i sinteza. Izlaganje je, u načelu, organizirano oko političkih subjekata, s ciljem da se što bolje razumije zbivanje u prošlosti, da se ponudi javnosti ishod uočenog. Privredna, kulturna i socijalna komponenta je prisutna kao dio ukupnosti događanja, ipak nedostatno, negdje više negdje manje. Ali generalno, iako je čitava povijest Hrvatske uklopljena u širi civilizacijski okvir jer drugčije i ne može biti, komparacija nikad dosta. Ne samo da bi se argumentovanije dokazao npr. težak položaj Hrvatske u pojedinim fazama socijalističkog perioda, nego da bi i drugi dijelovi nekada zajedničke domovine, kao Bosna i Hercegovina, mogli prepoznati bolje svoju poziciju u istom periodu.

Kako sam autor kaže, u knjizi strogo ograničenog opsega nije ni bilo moguće više, te je povijest ratova i političkih događaja prevladala kao kičma sveukupnog povijesnog toka. Voljela bih kada bi to bila kultura, u onom najuniverzalnijem smislu, knjige bi možda bile za neke ljubitelje političke dinamike malo dosadne, ali bi ljudi više saznavali o činjenicama, kao što je da su mostarski Stari most gradili i dubrovačko-korčulanski klesari, što još više podvlači svu paradoksalnost njegovog rušenja 1993. godine.

U Hrvatskoj je pojam individualne građanske slobode već od ilirskog preporoda bio povezan s pojmom nacionalne slobode. Pojam nacionalist je u Hrvatskoj, kao i drugdje u svijetu, u različitim vremenima i različitim pokretima i strankama vrlo različito shvatan i projektovan. Isto tako razlikovale su se i ideje na kojima su se pokreti nadahnjivali, kao i metode. Ako je politika ta kičma povijesnog zbivanja onda je to za kolegu Ivu Goldštajna geneza hrvatske nacionalne ideje, koju autor prati kroz sva povijesna razdoblja od kada se ona javlja, pa i u onim oblicima i metodama koje su se ispoljile u uslovima Drugog svjetskog rata, doba socijalizma, te nakon njegovog sloma. Između pune negacije građanskih i individualnih sloboda u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, gdje još starija programska načela ustaškog pokreta izričito ih negiraju, autor kroz povijest Hrvatske prati, u širokom rasponu, raznoliki i hrvatski nacionalni otpor, proporcionalan neuspjesima socijalističkog modela države i federacije. Taj se otpor ponekad poistovjećivao i stapao sa odbranom individualnih građanskih sloboda, ponekad je tekao usporedno, a ponekad su iskrsavale i pune suprotnosti.

Bitni ciljevi hrvatskog nacionalnog pokreta su ostvareni uspostavom hrvatske samostalnosti 1991. godine. Time su ispunjeni i bitni ciljevi hrvatskog nacionalnog pokreta, na način i u obliku koji je dobrim dijelom bio usmjeren opštim okolnostima na cijelom jugoslavenskom prostoru i jugoistočnoj Evropi. Ali karakter nacionalnog pokreta time se bitno mijenja, on je sada na vlasti, on je sada vlast. Nejasnoće i dvosmislenost u Bosni i Hercegovini, suprotnost između proklamiranih i ozakonjenih ljudskih prava i nedosljednosti u njihovom poštivanju, državna kontrola nad privredom, privatizacija kao jedan vid pljačke, jednopartijski uticaj na medije umjesto njihove nezavisnosti, itd. Autor bespoštedno ukazuje na čitavu skalu karakteristika koje potvrđuju da ideja slobode i dalje predstavlja ideal u dilemi između totalitarizma, sada kao diktature sa demokratskim legitimitetom i demokratizacije i liberizacije društva.

Kroz šumu događaja autor dobro zapaža problem, ne samo Hrvatske, problem koji je jasno izražen negdje jače a negdje slabije: pitanje političke kulture i izgradnje građanskog društva. Ne želeći da Vam prepričavam tekst knjige, jer to je besmisleno, želim da Vam ukažem da ćete se podsjetiti događaja koje smo ne tako davno zajedno proživjeli. Ali što je još važnije od njihove rekonstrukcije, to su kritička promišljanja i ocjene tako osjetljivih događanja, što je mora se kazati i čin lične hrabrosti i stručnih i etičkih kodeksa autora, koji ne podliježu političkim doktrinama koje unaprijed zadaju limite ocjenama rata 1991-1995.godine kao bezgriješnog, jer kao odbranbeni rat i ne može biti nešto drugo.



PROMOCIJA KNJIGA FRANJE ŠANJEKA "BOSANSKO-HUMSKI KRSTJANI U POVIJESNIM VRELIMA (13.-15. STOLJEĆA)"

Institut za istoriju, Sarajevo, Hrvatski institut za povijest, Zagreb i Vrhbosanska katolička teologija, Sarajevo - Čast nam je pozvati Vas da prisustvujete predstavljanju knjige akademika Franje Šanjeka


BOSANSKO-HUMSKI KRSTJANI U POVIJESNIM VRELIMA (13.-15. STOLJEĆA)


O knjizi ćegovoriti:

Dr. Mislav Kukoč, Dr. Salih Jalimam i Dr. Zlatko Matijević

Voditelj: Dr. Marko Josipović

Predstavljanje će se obaviti u srijedu, 30. 4. 2003. u 19:30 sati, u dvorani Pavla IV, u bogosloviji, ul. Josipa Stadlera 5.


Salih Jalimam: Riječ izgovorena na promociji knjige: Akademik Franjo Šanjek: Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13-15 stoljeće). - Izdanje: Barbat, Zagreb 2003, 397 str.

Ukupni rezultati koje je u skoro tri i po vijeka dugog trajanja postigla historija historiografije Bosne i Hercegovine, brojne dileme, nerazriješena pitanja često pred ovog izlagača postavlja dilemu koju je davno izrekao ugledni francuski mediavelist Lisjen Fevr (Lucien Febvre) o tome da li u historijskoj nauci ima konačno istraženih tema?

Bez dvoumljenja Lisjen Fevr odgovorio je negativno, jer po njegovom mišljenju svako vrijeme "konstruiše" novo viđenje antičke povijesti, srednjovjekovne prošlosti, doba humanizma i renesanse, novog i najnovijeg vijeka, što je pojava koje se historičar ne treba plašiti niti je izbjegavati. Vremenom, što određenim zrelim promišljanjima pogled u prošlost, povijest, historiju ili istoriju često biva smireniji, počesto traži da se prepoznaju velike historijske teme, u nekim istraživački napori pokazuju se zrelijim i evidentno je kvalitetnije posmatranje i razmišljanje o proteklim historijskim periodima.

Od Herodota do danas, samo se savjesnim, iscrpnim i kritičkim odnosom prema prošlosti (historiji, povijesti, istoriji), temeljnim i svestranim istraživanjima historijskog dešavanja može identifikovati historijska istina o onome što se desilo u prošlosti. Samo se tako može usmjeriti historijska misao ili misao o prošlosti, ka temeljnom znanju o brojnim procesima koji su sada zapreteni postideološkim nanosima ili zanosima. Na taj se način historijska nauka može oslobađati snažnog pritiska, ranijih, ustaljenih shema, po kojima se historičar bavi samo identifikacijom prošlosti i ničim drugim a svjedoci smo činjenice da se historijom bave i mnogi drugi iz tzv. nehistorijskih znanosti, što samo usložnjava opštu predstavu o trajanju historije historiografije Bosne i Hercegovine te rastače standardne principe historijske metodologije na jednostavnije dijelove.

Večeras, 30. aprila 2003. godine, na osamsto godina od potpisivanja znamenite Bilinopoljske izjave smo u prilici da na djelu potvrdimo zahtjev umnog i učenog mediaveliste Lisjena Fevra, da na trenutak zaboravimo i zanemarimo zamagljenu i otužnu stvarnost, da govorimo o jednoj knjizi i njenom autoru ili autoru i knjizi, jednom velikom, nezahvalnom i teškom putu.

Nezahvalnost se očituje po implikacijama koje nastaju kada se govori ili piše o temi istraživanja, metodu te uloženom izuzetnom naporu i posebnom doprinosu historijskoj nauci.

Govoriti o knjizi : Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13-15 stoljeća) a ne govoriti o ukupnom naučnom doprinosu akademika Franje Šanjeka srednjovjekovnoj bosanskohercegovačkoj povijesti značilo bi lišiti večerašnjeg slušaoca i budućeg čitaoca ove knjige pravog ključa za razumijevanje jednog izuzetnog zanosa, napora i dragocjenog doprinosa ukupnoj bosanskohercegovačkoj povijesti.

Poznavaocima i istraživačima srednjovjekovne povijesti autora ove knjige i ne treba posebno predstavljati ali se mora ukazati na jednu zanimljivu, dragocjenu pojedinost iz njegove duhovne biografije. Naime, akademik Franjo Šanjek skora da je sv svoj znanstveni istraživački rad posvetio srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini i to ne, kako se to dugo špekulantski prenosilo kao "povijesnom šavu" nego Bosni i Hercegovini kao historijskom subjektivitetu na koji se, kroz mnogobrojne procese srednjovjekovlja, ukazivalo na sve osobenosti u dodirima sa evropskim mijenama.

Doktorski rad akademika Franje Šanjeka posvećen bosanskoj srednjovjekovnoj kontraverzi i herezi, vremenski je nastao sad već daleke 1971. godine, odbranjen na Sorboni te poslije objavljen u knjizi: Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku. -Izd. "Kršćanska sadašnjost" Zagreb 1975. Do ove knjige o kojoj večeras govorimo prošao je dug period od dvadeset i osam godina u kojem su nastale brojne studije, rasprave i prilozi iz bosanskohercegovačke mediavelistike zbog čega se danas profesor Franjo Šanjek s pravom smatra neprikosnovenim autoritetom za razumijevanje jednog od najsloženijih i najneobičnijih perioda srednjovjekovne historije, po nekim autorima ne samo bosanske nego i evropske historije.

Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, knjiga je krcata brojnim historijskim izvorima i dokumentima prvog reda, pomoću kojih pažljiv i revnostan čitalac dobija preciznu informaciju i stiče tačan i potpun utisak o tome da su bosansko-humski krstjani, heretici, dualisti, katari, patareni ili bogomili imali ključno mjesto u historiji srednjovjekovne Bosne i Hercegovine. Znanstveno pisanje o njima traje više od vijek i po od Dr. Franje Račkog i predstavlja os historije historiografije Bosne i Hercegovine od fra Filipa Lastrića kao prvog modernog historičara i sakupljača arhivskih dokumenata do današnjih dana.

Ovo zapravo samo potvrđuje davno napisano da je povijest srednjovjekovne Bosne i Hercegovine tematski i sadržajno složena. Da bi se proniklo u njene zagonetne, tanane, često neshvatljive, zašto ne reći, ponekad i neprihvatljive nizove i rezove, potrebno je mnogo strpljenja, znanja, vještine i umješnosti. Jednako kao i da se prikupe svi relevantni historijski izvori, da se prouče sva kompetentna mišljenja u historijskoj literaturi važna za razumijevanje problema i pitanja bosanskohumskih krstjana na razmeđama srednjeg vijeka.

Govoriti o knjizi akademika Franje Šanjeka teško da se može izbjeći nizanje niske sazdane od brojnih vrijednosti na koje autor s pravom može biti ponosit, zbog svega što se u ovih 397 stranica između korica knjige: Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, nalazi. Ovo i prije svega zbog činjenice da je ova knjiga prvi temeljni zbornik historijskih izvora iz historije srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, posvećen bosanskoj herezi, pripremljen prema svim respektabilnim metodama moderne historijske nauke.

Kada se govori o knjizi akademika Franje Šanjeka:Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, znači istovremeno ukazivati na dvije specifičnosti koje se prožimaju te ih je teško razdvojiti. Prva je nesebična vezanost akademika Franje Šanjeka za jednu veliku temu iz historije srednjovjekovne Bosne, koju je sam nazvao "gordijevim čvorem" historije srednjovjekovne Bosne koja je više od jednog i po vijeka tražila i traži nevjerovatnu snagu da se identifikuju i interpretiraju njeni bitni sastojci i prema znanstvenim mjerilima napiše ozbiljna studija. Ovo je posebno značajno sada početkom trećeg mijenija kada se primjećuju snažni pritisci “upotrebe” historije u neznanstvene svrhe o čemu uputnu opomenu je izrekao veliki historičar Erik Hobsbaun (Eric Hobsbawn): "Okruženi smo ljudima, pogotovu u politici koji se pozivaju na potrebu da pouke prošlosti nauče i tvrde da su ih otkrili ali, kada su oni ustvari, većinom zaniteresovani da upotrijebe historiju za oporavdanje onoga što ionako žele da urade, to je podstrek onome da urade”.

To uplitanje je prepoznatljivo posebno kada se govori o bosanskoj kontraverzi, koja se različito naziva, bosansko krstjanstvo, hereza, patarenstvo, bogomilstvo ili katarsko-dualističko vjeroučenje, što nije samo znak terminološkog šarenila nego više upliv niza nehistorijskih mjerila, koji su svaki na svoj način od sredine XIX vijeka,od Božidara Petranovića i Franje Račkog do najnovijih dana pokušali i donekle uspjeli u ovu veliku temu unijeti određeni nered, koji je više ideološko-političke prirode nego znanstveni put ka njegovom razriješenju.

Druga nesebičnost akademika Franje Šanjeka je u tome da je uspio u evropskim okvirima odrediti poziciju bosansko-humskih krstjana, smjestiti ih u standardne priručnike o herezi, te je danas jedini mediavelist iz ovih prostora čije se mišljenje o herezi izuzetno cijeni u evropskoj historiografiji. Hereza u srednjem vijeku je višeslojan fenomen koji se u evropskim okvirima s jedne strane potvrđen a s druge strane osporavan. Ipak, činjenica da se u XI vijeku na kršćanskom zapadu nešto dešava ostaje neupitna. Naime, tada se već evidentiraju sigurne potvrde o prisutnosti heretičkog učenja u mnogim evropskim područjima (U Mainzu javlja se 1012. godine, u Akvitaniji nešto kasnije, 1022. godine u Orleansu, 1025. godine u Arrasu, zatim u Monteforteu kraj Torina i u Burgundiji, 1042-1048. godine u biskupiji Chalons-sur- Marne, 1051. godine u Goslaru).

Vjerovatno među njima nije bilo veza ali je uspjelo identifikovati društveni slojevi koji su nosioci heretičkog učenja. To su prije svega najniži slojevi puka ili trgovci, koji su prema pretpostavkama preuzimali heretičke ideje što su dolazili s Istoka i prenosili ih zatim u središnji dio evropskog kontinenta.

Savremeni kroničari heretike najčešće nazivaju manihejima «ali nigdje se ne nailazi na pravi ontološki manihejski dualizam, nego je riječ samo o asketsko-moralnom dualizmu koji se kod pojedinih mogao pooštriti do osude braka, uživanja mesa i dapaće ubijanje životinja» kako to tvrdi najpoznatiji istraživač crkvene povijesti Hubert Jedin. Heretici su svoje religiozno-čudoredne zahtjeve crpili dobrim dijelom iz Novog zavjeta,a svoje su razumijevanje Svetog pisma rado pripisivali nadahnuću Duha Svetoga.

Heretički pokreti u srednjem vijeku su samo jedna, negativna strana religioznosti sklone radikalizmu, koji je u to vrijeme obuhvatilo zapadno kršćanstvo, koje je imala i ima nesagledive posljedice na brojne društvene pojave u mnogim evropskim društvima i državama. Historijski izvori tačno i precizno bilježe heretike i na teritoriji srednjovjekovne Bosne i Hercgovine u vremenskom intervalu od kraja XI do kraja XV vijeka, sada poredani na jednom mjestu u knjizi o kojoj govorimo u ovom obraćanju.

U shematskom pregledu knjigu: Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, čine četiri specifična nivoa obrade ovog problema, te se i na taj način mijenja ukupna slika o samoj knjizi i njenim vrijednostima. Pored toga knjigu čine Predgovor, akademika Luje Margetića,autorov uvod:Krstjani i Crkva bosanska u povijesnoj literaturi, Bibliografija, Pojmovnik heterodoksnih sljedbi, Sažetak, Kazalo toponima i etnonima, Predmetno kazalo i dvije karte.

Čitalac će biti ponesen doslovnim čitanjem naslova knjige i pomisliti da je tu riječ o skupini historijskih dokumenata, suhoparnih i redom prikupljenih i složenih te će je ostaviti za čitanje historičarima opredjeljenim za istraživanje srednjovjekovne povijesti. Da se tu puno ne prevare i ovdje prisutni mora se naglasiti da su u ovoj knjizi na izuzetan način prikupljeni i poredani prvorazedni historijski izvori podjeljeni u nekoliko skupina, te će običan čitalac, znatiželjnik i istraživač bosanske mediavale biti prijatno iznenađeni i poneseni ovim zbornikom izuzetnih dokumenata i njenom posebnom unutrašnjom strukturom.

Naime, pored prikupljenih prvorazrednih historijskih dokumenata poredanih po specifičnom redu u pet skupina (Diplomatička vrela sa 19 povijesnih dokumenata iz vremenskog intervala od 1167. do 1640. godine, druga skupina su Latinska narativna vrela o slovensko/ bosanskom krivovjerju sa sedam historijskih izvora koju obuhvataju vrijeme od 1214. do 1464. godine, zatim Latinski literarno-teološki spisi o bosansko-humskim krstjanima sa devet povijesnih spisa iz vremenskog intervala od 1250. do 1461. godine. Četvrta skupina su Vrela grčko-slavenske pravoslavne provenijencije sa dva historijska izvora i posljednja peta skupina je Nauk Crkve bosanske u svjetlu krstjanskih vrela gdje se nalazi sedam povijesnih dokumenata. Ukupno u knjizi: Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima objavljeno je 44 historijska dokumenta.

Sva povijesna dokumenta u ovoj knjizi su objavljena u trostrukom obliku, prije svega najveći dio njih ponuđen je kroz preslik originalnog izgleda iz arhivske dokumentacije (takvih dokumenata je ukupno 31), zatim tu se nalazi i transkripcija dokumenata na latinski jezik i treći dio su prijevodi na hrvatski jezik.

Ipak, knjigom dominira nosivni tekst, uvodna studija akademika Franje Šanjeka:Podrijetlo i povijesni razvoj Crkve bosansko-humskih krstjana (str. 1-66) kao i brojni autorski tekstovi komentara svih prikupljenih i relevantnih historijskih dokumenata gdje su ,pored ostalog dati njihova historijska određenja, mjesto u postojećoj historijskoj literaturi uz zanimljive opaske i komentare koji su i sami aktualni.

Akademik Franjo Šanjek uspio je da svoju poslovičnu akribičnost u ovoj knjizi dovede do perfekcije, birajući unutrašnji red stvari po važnosti te slažući povijesne dokumente po problemskim određenjima a ne po nekim perifernim principima. U knjizi nisu izbjegnuti ni komentari djela iz historijske literature koji su nastali sa suprotne pozicije ili drugih tumačenja određih problema, što je profesor Franjo Šanjek sa standardnom odmjernošću znao da ocjeni i procjeni.

Knjiga Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, rađena je kao standardni pojmovnik osnovnih i važnih činjenica iz historije jednog od fenomena srednjovjekovne bosanskohercegovačke povijesti, ali nije samo to, to je istovremeno slika i lik jedne prefinjene odanosti, vraćanje starog duga ali i obaveza ako imamo na umu zahtjev mudroga Lisjena Fevra, viđenje prošlosti na najbolji i najprefinjeniji način.

Autor ovim svojim radom pokazuje izuzetan znanstveni dignitet, svim svojim umnim i intelektualnim sposobnostima nastoji i u tome uspjeva da svestrano obradi problem bosanske hereze i to posebno na onim područjima istraživanjima na kojima su mnogi izgubili sve vrijednosne sudove, znasnje i nauku podredili dnevnopolitičkim potrebama.

Profesor Franjo Šanjek je kroz sve priložene historijske dokumente, njihovo tekstualno obrazloženje problem bosanske hereze istražio na jedan moderan način, u ponekom slučaju i sa neshvatljivih pozicija ali ni u jednom trenutku nije podlijegao dnevnopolitičkom aktualitetu, nije izgubio svježinu i zanimanje za ovaj, već dugo vrijeme posebni fenomen.

Govor o knjizi često je govor o nama, našem životu, dilemama, prostoru, vremenu i mnogim posebnostima po kojima se prepoznajemo, razlikujemo i uvažavamo. Teško da neka knjiga može promjeniti naše, česo uzburkane strasti, odrediti naše mjesto i poziciju u ukupnim historijskim kretanjima u svijetu i oko nas, tako da se nema namjera ni prorokovati kada je u pitanju i knjiga akademika Franje Šanjeka, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima.

Ono po ćemu bi trebala ova knjiga sigurno da svjedoči i ostane zapamćena u historiji historiografije Bosne i Hercegovne i mnogo šire je činjenica da će barem donekle ohladiti neke uspaljene mašte, barem kod onih koji cijene povijesna vrela i koriste ih kao ključ historijskog istraživanja. Zatim, vjerovatno će barem donekle zaustaviti dalje obezvrjeđivanje historije srednjovjekovne Bosne i Hercegovine , te će se koristiti kao obavezna literatura u nastavi i nauci. Knjiga Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, od posebne će pomoći biti mlađim istraživačima, naročito studentima historije, povijesti i istorije, onima koji će kroz nju «otkrivati» novi srednji vijek, daje temelje na kojima počiva historija, povijest, istorija, te se njeno publikovanje može i treba smatrati praznikom hrvatske i bosanskohercegovačke historijske stvarnosti.

Treba se diviti akademiku Franji Šanjeku što se u otužnom vremenu, najmanje naklonjenom historijskim istraživanjima uspio izdignuti iznad svega toga, ponudio širokom čitateljstvu, stručnoj i naučnoj javnosti knjigu: Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, koja će biti i ostati međaš naših znanja i saznanja o srednjovjekovnoj Bosni kroz prizmu bosanske hereze.



KOLOKVIJ BILINOPOLJSKA ABJURACIJA (1203.)

Institut za istoriju, Sarajevo i Hrvatski institut za povijest, Zagreb - Pozivamo Vas na međunarodni znanstveni kolokvij


BILINOPOLJSKA ABJURACIJA (1203.)


Kolokvij će se održati u Sarajevu, srijeda 30. 4. 2003; Bistrik 7/2 (“ovalna dvorana”), u 10:00 sati


10:00 Otvaranje kolokvija

  • Abjuracija u kontekstu heterodoksnih gibanja početkom 13. stoljeća - Franjo Šanjek, Zagreb
  • Abjuracija u evropskom kontekstu - Mladen Ančić, Zadar
  • Pojava hereze u Bosni - Elma Hašimbegović, Sarajevo
  • Datacija i topografska ubikacija Bilinopoljske abjuracije - Milko Brković, Zadar
  • Bilinopoljska izjava kao historijski izvor za Crkvu bosansku - Salih Jalimam, Zenica
  • Interpretacija Kniewaldova kritičkog izdanja Bilinopoljske izjave - Pejo Ćošković, Sarajevo
  • Problem datiranja crkve u Bilinišću - Ante Milošević, Split
  • Diskusija

15:00 Zatvaranje kolokvija


Franjo Šanjek, Zagreb

Abjuracija u kontekstu heterodoksnih gibanja početkom 13. stoljeća

U 12. stoljeću uz istočnu jadransku obalu pojavljuju se krivovjerci dualističkog svjetonazora, organizirani u Dalmatinsku (Ecclesia Dalmatiae, 1167.) odnosno Slavonsku crkvu (Ecclesia Sclavoniae, 1200.), koji svojim pesimizmom dovode u pitanje ne samo crkvene institucije nego i etablirani društveni sustav. Splitska sinoda 1185. ponavlja osudu katara, patarena, humilijata, lyonskih siromaha i drugih krivovjeraca, koje je 1184. zabranio sabor u Veroni, a papa Urban III. preporuča hrvatskom episkopatu da “ne dopusti osnivanje svjetovnjačkih udruga koje se nazivaju bratstvima (fraternitaes)”.

Prema Raspravi o krivovjercima dominikanca Anselma Aleksandrijskog (1260./1270.) korijeni srednjovjekovnog dualizma potječu od Perzijanca Manija (216.-277.), "koji je najprije u sebi rekao: ako Bog postoji, odakle su zla (u svijetu)?, a ako Bog ne postoji, odakle su dobra? Iz ovoga je izveo dva počela. I naučavao je u predjelima Dragovice, u Bugarskoj i u Filadelfiji. Krivovjerje se tu raširilo tako da su postavili tri biskupa: (jednog) u Dragovici, drugog u Bugarskoj, drugog (opet) u Filadelfiji. Poslije toga Grci iz Carigrada, koji su tri dana hoda (udaljeni) od bugarske granice, po trgovačkim poslovima odoše onamo. Kad su se vratili u svoju zemlju i postali dovoljno brojni, izaberu biskupa koji se naziva biskupom Grka. Nakon toga su Francuzi u Carigrad došli s nakanom da pokore zemlju, i nađu ovu sljedbu. Kad su brojem porasli, i ovi krivovjerci izaberu sebi biskupa koji se naziva biskupom (carigradskih) Latina.

Zatim su neki iz Slavonije, tj. iz zemlje koja se Bosnom naziva, po trgovačkom poslu došli u Carigrad. Kad su se vratili u svoju zemlju, propovijedali su (krivovjerni nauk) i kad su brojem ojačali učine sebi biskupa koji se naziva biskupom Slavonije ili Bosne".

Papa Inocent III. u listopadu 1200. piše ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku, da je njegov vazal bosanski ban Kulin “dao sigurno utočište i zaštitu ne malom broju patarena koje je splitski nadbiskup Bernard nedavno protjerao iz Splita i Trogira”. Dvije godine kasnije, isti papa piše “u zemlji bana Kulina boravi mnoštvo nekih ljudi koji su ozbiljno osumnjičeni i jako ozloglašeni zbog osuđenog katarskog krivovjerja”.

Spor je, čini se, riješen 8. i 30. travnja 1203. abjuracijom “prvaka onih ljudi koji se u Bosni na poseban način nazivaju povlasticom kršćanskog imena (tj. ‘krstjani’), a bili su ozloglašeni kao raskolnici i oklevetani kao pristaše manihejske sljedbe”. Tridesetih godina 13. stoljeća ponavljaju se optužbe protiv ‘krstjana’ zvanih ‘haeretici in Bosnia’, ‘hostes crucifixi’, ‘haeretici in Sclavoniae partibus’ na čijem suzbijanju crkvene i civilne vlasti koriste križare i Inkviziciju. Sredinom 13. stoljeća katolički bosanski biskup rezidenciju prenosi u Đakovo (Slavonija), prepuštajući bosanski teritorij krstjanima koji će na prostoru katoličke bosanske dijeceze organizirati moćnu heterodoksnu Crkvu bosansku (13.-15. st.).

Crkva bosansko-humskih krstjana u 13. stoljeću nalazi svoje najsigurnije uporište na prostoru uz granicu Bosne i Huma (Hercegovine), od Uskoplja, Moištre, Janjića i Foče na sjeveru do Stoca i Boljuna na jugu. Uvjetovani od kralja Stjepana Tomaša (1443.-1461.) da se vrate pod okrilje Rimske (Katoličke) crkve ili da napuste bosanski teritorij, dio pristaša heterodoksne ‘Crkve bosanske’ prisiljen je potražiti sigurnost u Humu kod hercega Stjepana Vukčića Kosače (1435.-1466.).

Heterodoksni su ‘krstjani’, prema katoličkim izvorima latinske i glagoljaške provenijencije, ispovijedali umjereni dualizam, pretpostavljajući vjeru u jednoga Boga koji je upravu nad vidljivim materijalnim svijetom do pojave ‘eshatona’ prepustio Sotoni, predvodniku pobunjenih anđela. Prakticirajući zajedništvo, u svakodnevnom dodiru s marginalnim ljudima, gradskom sirotinjom, prezaduženim ruralnim pučanstvom, žrtvama demografske eksplozije, gospodarskih i monetarnih transformacija, krstjani su ispravno shvatili da izobilje jednih u sebi uključuje bijedu drugih, ali su izlaz iz društvene krize uzaludno tražili u pesimističnom pogledu na svijet, te će zbog suprotstavljanja autoritetu Crkve završiti na marginama kršćanstva.


Elma Hašimbegović

Pojava hereze u Bosni (Prvi izvori koji govore o pojavi hereze u Bosni) (Resume)

Krajem XII i početkom XIII stoljeća počinju stizati pritužbe na račun hereze u Bosni. Izvorna građa nastala u periodu od 1199.godine, kada je stigla prva opužba na račun bosanskog vladara, pa do trenutka potpisivanja abjuracije 1203. godine bila je predmetom detaljnije analize. U razmatranje su uzeti izvori koji se odnose na upoznavanje pape Innocenta III i ugarskog kralja Emerika s problemom hereze u Bosni, preko optužbi koje stižu od strane dukljanskog vladara Vukana i splitskog nadbiskupa Bernarda, zatim akciju Rima protiv heretika u Bosni i ispitivanje cijelog slučaja. Izvorna građa obuhvata, dakle, prepisku pape Innocenta III sa crkvenim i svjetovnim vladarima u tom periodu, a nju čine: pismo dukljanskog vladara Vukana upućeno papi 1199. godine, papin poziv ugarskom kralju Emeriku od 21. oktobra 1200, te papin poziv splitskom nadbiskupu Bernardu i svom kapelanu Ivanu de Casamarisu iz novembra 1202. U razmatranje je uzet još jedan izvorni dokument koji potiče iz istog vremena. Radi se o Kulinovoj crkvi, odnosno o natpisu sa crkve koju je u Muhašinovićima kod Visokog dao sagraditi bosanski ban. Ovo je jedini izvor koji potiče iz same Bosne i jedini je koji govori o vjerskim prilikama u doba vladavine bana Kulina.

Izvorna građa donosi podatke značajne za određivanje datiranja pojave hereze, te daje temelje za pretpostavke o njenom porijeklu. O više detalja o samom «krivovjerju» se ne može govoriti, jer građa dolazi iz papske kancelarije i napisana je tipiziranim jezikom kancelarije, koja se koristi terminima heretika, patarena i katara, a da pritom ne misli nužno ni na jedan od pomenutih pokreta.

Nadalje, na osnovu izvorne građe može se postaviti pitanje o motivima onih koji su slali optužbe na račun bosanskog bana, dakle, koji su to motivi mogli biti uzrokom da se optužbama o herezi, omiljenom oružju protiv političkih protivnika, skrene pažnja na bosanskog bana. Međutim, bez obzira na eventualne motive, pojava hereze je registrirana sa više strana i činjenica je da se u izvornoj građi tog perioda pojavljuju optužbe na račun bosanskog vladara i da se u Bosni pojavilo učenje koje nije bilo u skladu sa učenjem Katoličke crkve.


Milko Brković

DIPLOMATIČKO-PALEOGRAFSKA ANALIZA BOLINOPOILSKE ISPRAVE IZ 1203. GODINE (sažetak)

Ta isprava sadrži konvencionalne dijelove poput isprava srednjovjekovnih zapadnoeuropskih kancelarija. Sadrži uvod ili protokol, zatim tekst, kontekst ili pak korpus i zaključak ili eshatokol. Unutar te tri veće cjeline ili veća dijela sadržane su osnovne diplomatičke formule ili manje cjeline isprave. Tako protokol sadrži formulu datacije i intitulacije, korpus formulu naracije i dispozicije, a eshatokol formulu svjedoka, koroboracije, zakletve i komplecije. Od ranijih susjednih kancelarija ta je isprava po svojoj strukturi najbliža strukturi isprave srednjovjekovne kancelarije hrvatskih narodnih vladara, a od suvremenih kancelarija najbliža je strukturi srednjovjekovne bosanske banske isprave.

Kratka diplomatičko-paleografska analiza jedne od triju datacija bolinopoilske isprave (Actum apud Bosnam iuxta flumen loco qui vocatur Bolino Poili) s našeg stajališta izgleda ovako: Actum apud Bosnam je sastavni dio topografskog ili zemljopisnog datuma. Taj izraz u ispravama uvijek dolazi uz naziv naselja gdje je napisan pravni čin. U našem slučaju to je učinjeno kod grada Bosne u samostanu (loco) koji se zvao Bolino Poilo ili možda Bolina Poila. Uz bezbroj primjera u ispravama, čije bi nas nabrajanje daleko odvelo, isti je izraz actum ponovno upotrijebljen na kraju iste bolinopoilske isprave i to u istom značenju (Actum in Insula Regia). Jedina je razlika što je gore apud a ovdje in. Iuxta flumen isključuje prijedlog apud i nedvojbeno označava blizinu rijeke, najvjerojatnije rijeke Bosne, ali nije isključeno da bi to mogla biti i neka manja rječica kod grada Bosne, današnjeg Visokog. Loco qui vocatur Bolino Poili – u čemu loco označava redovničku zajednicu ili samostan za koji i sama datacija jasno kazuje da se zove Bolino Poilo.

Držimo da je glavni razlog što su većina povjesničara u dosadašnjoj historiografiji držali da je bolinopoilska isprava izdana kod Zenice a ne kod Visokog, taj, da se u historiografiji nije znalo za toponim Bosna! O tom se toponimu počinje tek ponešto govoriti sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada ga u magli spominju Marko Vego i Đuro Basler, a iza njih jasno ga osvjetljavaju pokojni Pavo Anđelić i Mladen Ančić.

Kritičkim pristupanjem i stranim i domaćim izvorima o krivovjerju nakon bolinopoilske isprave naše bi se mišljenje u najkraćim crtama moglo ovako sažeti: Na temelju domaćih izvora, u prvom redu isprava bosansko-humskih vladara i velmoža, bosanski i humski srednjovjekovni kršćani nisu krivovjerci jer su priznavali sve sakramente. To smo detaljnije dokazivali na drugom mjestu. Oni su od početka istinski kršćani rimskog obreda, koje su zbog jezičnih i političkih razloga mletačke i ugarske crkvene i svjetovne vlasti sve više odalečivale od Rima.


Salih Jalimam

BILINOPOLJSKA IZJAVA KAO IZVOR ZA CRKVU BOSANSKU (sažetak)

U saopštenju: "Bilinopoljska izjava kao izvor za Crkvu bosansku", željelo se prema svim raspoloživim, relevantnim historijskim izvorima i mišljenjima u historijskoj literaturi, ustanoviti temeljna vrijednost Bilinopoljske izjave iz 1203. godine i dovesti je u vezi sa nekim prepoznatljivim manifestacijama heretičke Crkve bosanske.

Istraživanja su usmjerena prema onim tvrdnjama u historijskoj literaturi koji prepoznaju jasne i nedvosmislene dokaze djelovanja heretika i prisutnost heretičkog mišljenja u srednjovjekovnoj Bosni, koji su, zavisno od pojedinih interpretacije u historijskim izvorima nazivani: heretici, dualisti, krivovjerci, maniheji, katari ili bogomili. Bilinopoljska izjava posjeduje jasne i važne potvrde raznih aspekata društvenog, političkog, vjerskog i crkvenog života srednjovjekovne bosanske države, o čemu je u postojećoj historijskoj literaturi sporadično pisano.

U historijskoj literaturi od sredine XIX vijeka, od vremena polihistora dr Franje Račkog vodile su se i vode brojne, često žestoke rasprave, oko karaktera Bilinopoljske izjave posebno oko kvalifikacije temeljnih pojmova kao što su heresis, christiani, maniheji, autonomastice christiani te konačno oko definisanja samog naziva dokumenta ali i mjesta njegovog nastanka.

Iz same Bilinopoljske izjave nedvosmisleno je moguće zaključiti da je riječ o potvrđenom javnom istupu bosanskih heretika, koji su već dobro organizovani i da predstavljaju dominnantnu vjersku i društvenu snagu na cijeloj teritoriji srednjovjekovne Bosne u vrijeme vladavine bana Kulina. Evidentni su dokazi da su bosanski heretici imali već dužu tradiciju i da se tu radi o javnom očitovanju vjerske opredijeljenosti i zbog toga se predlaže naziv Bilinopoljska izjava.

Uvjerljivim potvrdama je osporeno kako je riječ o benediktinskim redovnicima ili monasima sv. Vasilija, pošto je prema jednoj riječi nemoguće tvrditi da su to redovničke ili monaške zajednice. Najbliže tačnom tumačenju i najvjerovatnije da je riječ o heretičkoj zajednici koja ima sve pretpostavke organizovane zajednice koju će kasniji historijski izvori nazivati heretička Crkva bosanska.


Pejo Ćošković

INTERPRETACIJA KNIEWALDOVA KRITIČKOG IZDANJA BILINOPOLJSKE IZJAVE (sažetak)

Izjava koju su bosanski krstjani dali 8. travnaj 1203. na Bilinom Polju kraj rijeke Bosne (danas područje Zenice) predstavlja iznimno važan dokument koji svjedoči o razvoju crkvenih prilika u srednjovjekovnoj bosanskoj državi potkraj XII. i na početku XIII. st. Jedni od istraživača i poznavalaca te problematike skloni su u tom aktu vidjeti bosanske krstjane i njihovu Crkvu bosansku kakvu poznaje tek izvorna građa XIV. i XV. st., dok su drugi u tom pogledu, ne bez razloga, puno oprezniji. Osnovnom pitanju: tko su bili krstjani okupljeni na Bilinom Polju kraj rijeke Bosne 1203, Kniewald je pristupio s uvjerenjem da su bili sljedbenici neomanihejskog krivovjerja poput katara i patarena. U tom smislu izjasnio se i sam papinski legat Ivan de Casamaris u pismu koje je 10. lipnja 1203. iz Ugarske uputio papi Inocentu III, izjavivši kako je nedavno završio posao s bivšim patarenima. U tekstu same Bilinopoljske izjave, kao i u ispravama koje su nastale u vezi s njom, nema čvrstog oslonca za potpuno izjednačavanje krstjana ni s pravovjernim monaštvom koje ne bi imalo nikakvih dodira s dualističkim učenjem i praksom, kao ni sa zajednicom dualističkih heretika kakvu poznaju izvori XIV. i XV. st. pod nazivom Crkva bosanska. Spominjanje imena priora Dragice, Lubina i Dragete i Dragete u Bilinopoljskoj izjavi iz 1203, podudara se s imenima u prvom popisu Batalova evanđelja iz 1393. potvrđuje postojanje veze između bilinopoljskih redovnika i dualističke Crkve bosnaske, ali njezin karakter nam nije dovoljno poznat.

Pitanja koja je sastavio sam legat ne zadiru u dogmatsku stranu spora s osumnjičenim krstjanima nego im se na teret stavljaju zamjerke disciplinske naravi, odnosno oni se u prvom redu odriču raskola zbog koga su bili ozloglašeni i priznaju Rimsku crkvu, za glavu svega crkvenog jedinstva. Odriču se i naziva krstjani koji je karakterističan za dualističke sljedbenike na Istoku i Zapadu, ali je poznat i u bazilijanaca, obvezali su se zatim da više neće primati oženjene i udane osobe u svoje zajednice, osim pod određenim uvjetima. Važno je istaknuti da legatov postupak koji je proveo na Bilinom Polju ne odgovara postupcima kakvi su provođeni kada su istražitelji pred sobom imali heretike, kako to na primjer posvjedočuje rasprava Symbolum veritatum fidei romanae ecclesiae pro informatione manichaeorum regni Bosnae kardinal Juan de Torquemada iz 1461.

Prateći dosljedno u širem kontekstu zbivanja vijesti koje nudi Bilinopoljska izjava iz 1203. nameće se zaključak kako je Casamarisova misija u Bosni ostala ograničena samo na jednu pobliže nepoznatu monašku zajednicu, dok pravo jezgro dualističke hereze njome nije bilo obuhvaćeno, niti se da naslutiti da bi preuzete obveze vrijedile za bilo koga drugoga osim onih koje su priori predstavljali na tom sastanku. Na stanovitu vezu bosanskih monaha s heterodoksnim utjecajima upućuje njihova obveza da ubuduće neće primati heretike ili manihejce u svoju zajednicu, baš kao što na temelju istog obećanja slijedi zaključak da one nisu smatrane jezgrom dualističke hereze.

Kniewaldov pristup Bilinopoljskoj izjavi koja ima normativan karakter i primjena metode inverzije u izvlačenju zaključaka nisu opravdani, jer iz analize njezina sadržaja proistječe da bosanski krsjani nisu u svemu što se u ispravi navodi postupali suprotno.